Tersluk i javašluk

Da bih opisao svog prijatelja Zorana Mirkovića Mutnog, trebala bi mi pomoć Affana Ramića, koji je jednom prilikom nekom Francuzu preveo naš izraz ters-čovjek kao "čovjek kojeg i u vještačkoj vilici boli zub".

Ne znam kako bi se mogao zvati čovjek sklon javašluku (javašlija) i kako bi se to moglo prevesti nekom strancu, ali znam da je Mutni osoba u kojoj su se savršeno spojile ove dvije tipično bosanske osobine.

Nisam bio svjedok, ali jedan kolega s kojim je radio ispričao mi je tramvajsku scenu kada Mutni stoji nasred tramvaja, u svojoj punoj visini od 190 cm i čita novine, a na vrata ulaze dva revizora - jedan na prednja, a drugi na stražnja vrata i traže karte "napokaz".

Prvi, omalehan, prilazi Mutnom i traži mu kartu, a ovaj spušta pogled na njega i, sijevnuvši očima, kaže:

"Mrs u pičku materinu." I nastavlja čitati novine.

Mališa traži pomoć i zaštitu od svog kolege (koji je visine Mutnog) i sada ovaj traži kartu.

Mutni iz džepa sakoa vadi mjesečnu kartu; revizor je pažljivo zagleda: nije dupljak, kupon je od tog mjeseca, vraća mu je uz sli­jeganje ramena, a mali ponovo prilazi i bolešljivo pita:

"Pa, što je, bolan, ne pokaza meni?" Mutni sad i ne diže pogled s novina: "Mrs u pičku materinu."

Svjedok sam bio (ne jednom) da bi, kada bi mu se ugasila kola na ulici, na nervozno, sasvim izlišno trubljenje vozača iza njega, izlazio iz kola, aplaudirao šoferima iza sebe i odlazio u prvu kafanu na piće, ostavljajući mene (koji nisam ni luk jeo ni luk mirisao), a koji se, usput budi rečeno, u auta razumije ko Mara u krivi kurac, da se razračunavam sa bijesnim sugrađanima čija je žurba u njihov besmisleni život bila usporena. Naravno, slijedila su i nemušta objašnjenja potpuno zbunjenim policajcima. Neko od njih bi sjeo za volan i pokušao (i uspijevao) da upali motor, nudio meni da ih odvezem negdje na parkiralište, ali kako sam ja u svom životu upravljao samo trokolicom sa kuglagerima...

Nalazio sam ga u kafani kako ispija već treći vinjak, a on bi čak i na mene bio ljut. Pokušavao sam mu objasniti: "Šta ti to treba? Sada će ti zvati Pauka, a sigurno će ti napisati prijavu..."

Prekidao me je: "Ko im jebe mater seljačku!"

Važnije mu je bilo da je on bio i ostao u "pravu" nego pare koje se valja iskesiti.

Njegove karakterne osobine kao da su najviše bile vezane uz kola. Prva mu žena, Javorka, pričala mi je: "Znala sam za koga se udajem, ali pojma nisam imala za koga se udajem. Jedne godine - kad je još držao kafić, s gutom para je otišao da kupi auto. Vratio se poslije tri dana - bezbeli bez kola, objesio sako na naslon stolice i otišao spavati. Prvi i posljednji put sam mu pretrkeljala džepove i našla tek polovicu para koje je ponio sa sobom. Ujutro se probudio, pretražio džepove, nije našao ni dinara, jer sam ja uzela sve pare - nije se ni počešao po glavi, nego me je pitao: Imaš li cigaru? Tad sam shvatila da mi nema više života sa njim."

Druga njegova žena (s kojom je dvije godine živio u Americi) mi je pričala i o njihovom razvodu i kako je do njega došlo.

"Vratio se s posla - puno je radio. Ja sam još bila nezaposlena, jer nisam znala jezik i još uvijek sam išla na časove. On se brzo uklopio, jer je bio dobar sa jezikom i kompjuterima. Ne znam da li mu se desilo nešto neprijatno na poslu, ali mu je sve smetalo: te, jebem ja ovaj paradajz - ovo nije paradajz, ovo je plastika, ovaj nji­hov hljeb nema nikakvog ukusa, jebo pile bez kožice... a za sve je krivio mene..."

Prekinuo sam je: "Je li pio tada?"

Odmahnula je glavom: "Nije, ali kao da nikad nije spavao - sje­dio bi za stolom, u kuhinji i plakao. I ono malo sna što bi uhvatio u toku noći proveo bi trzajući se i u suzama."

"Pa, jesi li pričala s njim?"

"Rekla sam mu da mu je potrebna stručna pomoć, a on se okomio na mene: Sad sam i lud ? Meni je pun kurac tvoje brige za mene! Nismo ni riječi prozborili nekoliko dana, onda mi je ob­znanio: predao sam papire za rastavu braka. Na sudu su nam dali mjesec dana da razmislimo o toj odluci."

Počela je plakati:

"On kao da je promijenio mišljenje, ali sad sam ja bila ta koja je insistirala na razvodu. Dobro, rekao je, tebi ostavljam namještaj, a ja ću uzeti samo kola. Ne znam šta mi je trebalo da se pobunim, a on se onda smekšao i rekao da će prodati kola - novu Tovotu - i da ćemo pare podijeliti."

"I?"

Mahala je glavom u nevjerovanju:

"Kreten je dao oglas u novine da prodaje Toyotu, to i to godište, toliko i toliko prešla - za jedan dolar! Za jedan dolar?!"

"Pa, šta?"

"Prodao ih je: papiri o vlasništvu su bili na njegovo ime, regu­larno je oglasio prodaju u novinama, našao se kupac, sklopili kupoprodajni ugovor, a on je tako uživao kad mi je ispisao ček na pedeset centi."

Znao sam da se vratio u Sarajevo, ali nisam znao šta radi.

"Ne znam šta radi. Čula sam da se i ti hoćeš vratiti? Šta ćeš raditi?" "Ne znam."



* * *

Tek sam nedavno sreo Mutnog u Sarajevu. Sjedili smo do fajronta u kafani, a onda otišli kod mene. Do neko doba noći (jutra) smo pretresali naše uspomene iz Amerike, hvalili se jedan drugom kome je bilo teže u Americi, baš kao što se osuđenici na smrt busaju svojim počinjenim zločinima...

Ta zemlja kao da je iz njega iscijedila sav tersluk. Pričao je tiho i smireno i gledao negdje u daljinu...

"Moram kući", rekao je iznebuha, mada je ostala još cijela polovka loze. "Moram oprati veš."

"Jebo te veš. Možeš spavati ovdje..."

"Ne, ne - zbilja moram."

To me je podsjetilo da i ja moram napokon (poslije sedam dana) skinuti veš sa štrika na prozoru...

On je izašao, a ja sam ostao da sjedim i da buljim u daljinu - veš se već sedmi dan sušio na prozoru, a ja sam mislio o svojoj djeci, o djeci Mutnog, o tome kako nam ništa nije ostalo, pa čak ni naš ter­sluk!

Javašluk - kako kome?

Leave a Reply

Gadget

This content isn't available over encrypted connections yet.