Da nas čovjek gleda iz daljine, po gestikulacijama i žarom kojim branimo svoje stavove, pomislio bi da sigurno raspravljamo o ekonomskoj situaciji u zemlji, o predstojećim izborima, o penzija­ma, otkupu stanova, haškom Tribunalu, o svim neizbježnim temama naše svakodnevice.

Ma, jok!

Trudimo se (i to nam uspijeva) ko će postaviti gluplje pitanje!

Meho je tu šampion, sipa ih kao iz rukava:

"Kako se zove mužjak od kornjače? Kako se zove mužjak od vjeverice? Od žirafe? Od foke? Od ajkule?"

E, tu ga već neko zaskače:

"Mužjak od ajkule se zove - morski pas!"

Meho nije obeshrabren tim odgovorom, pa nastavlja:

"Ako u akvariju imaš jednu zlatnu ribicu, kako ćeš znati je li muško ili žensko?"

"???!!!"

"Ubaciš malo hrane za ribe: ako je pojeo - mužjak je. Ako je pojela - ženka."

Sa zoologije prelazi na fiziku:

"Zašto cigla, kad je bacimo u vodu, ostavlja krugove na vodi?"

Vrelo ljetno popodne, natopljeno maliganima, prolazi u privid­noj sreći i rahatluku - sve dok ne dođe crni čas plaćanja, a onda se tamni oblaci navuku na svačije čelo, jer svako ima neki neplaćeni račun, neki dug, crtu u kafani, cipele sa odvaljenom petom, po­kvarena kola ili mašinu za veš...

Kao što se u snu prizori redaju po nekoj vanzemaljskoj logici, tako i u pijanstvu razgovor prelazi na književnost, pa neko priča anegdotu o Andriću, kako je za konzulovanja u Rimu upoznao turskog konzu­la, koji je bio izvanredno obrazovan, bogat, lijep, s prekrasnom poro­dicom, ali koji se svakodnevno oduzimao konjakom.

Andrić ga je pitao razlog tomu, a ovaj mu je odgovorio:

"Znate, gospodine, čim ja popijem jedno piće, ja sam odmah drugi čovjek."

"Pa?"

"E, onda taj drugi čovjek kaže: daj i meni jednu i tako une­dogled."

Meho tu prekida:

"E, pa ja sam onda, u tom slučaju, treći čovjek."

"Kako to?"

"Ja odmah počnem sa duplom!"

To me podsjeti na susret sa mojim starim poznanikom iz Beograda. Za razliku od ostalih, činilo se da njemu ide bolje nego ikad u životu.

Vozio je neka bijesna crvena kola (da me ubijete, ne znam koja, jer ja kola raspoznajem samo po bojama) i pitao me da li bih mu pravio društvo, ima nekog posla u Novom Sadu.

Ja sam ljuštio špricere u nekom bircuzu dok on nije završio svoje poslove, a onda me je odveo na ručak u jedan restoran gdje smo jeli dvije vrste ribe, biftek u saftu, pogačice sa šunkom, peci­vo sa vanilijom...

Bilo bi glupo da ga pitam kako mu ide, pa sam vario svoje jelo, a on je mene pitao: "Pa, kakav si ti ?"

Slegnuo sam ramenima:

"Ko vremenska prognoza."

"Kako misliš?"

"Promjenljivo oblačno, s tendencijom pogoršanja i zahlađenjem."

Sad je bio red da i ja njega pitam, a on mi je kratko odgovorio: "Držim neke tezge na pijaci u Beogradu."

Bio je već prilično popio, pa je dodao namrštivši se: "Ja sam ti, u stvari, treći čovjek."

Ja sam se nasmijao: "Je li to aludiraš na onu Andrićevu priču o turskom konzulu?"

Odmahnuo je glavom: "Nikad čuo."

Tu je razgovor stao, a nije se više imalo ni o čemu pričati, jer smo se već posjećali svih poznanika i prijatelja iz bivšeg života, a da se raspitujem o tome kako je pobjegao iz Sarajeva, bilo bi nepristojno. A i baš me bilo briga - jedino što me je sad brinulo bilo je kako će on, onako pijan, dovesti kola do Beograda.

Pri rastanku mi je rekao: "Pozdravi raju u Sarajevu i reci im...", zastao je i prevukao rukom preko čela: "Samo ih pozdravi."


* * *

Sjedio sam sa Zaimom i pitao ga: "Znaš li koga sam sreo u Beogradu?"

Rekao sam mu ime, a Zaim je skočio kao da ga je ljuta guja ujela:

"Pička li mu materina!"

"Nemoj, Zaime, nije on jedini što je zbrisao..."

Iz Zaima je prskala pljuvačka:

"Znaš li ti šta je on uradio u ratu?"

"Pojma nemam."

"Maznuo je kamion sa humanitarnom pomoći. Ajde-de. Nije ni prvi ni zadnji. Ali, u kamionu je bila i velika pošiljka hrane za bebe. Prodavao je to po skupe pare, ali i to su svi radili. Međutim, kako je hrana nestajala, počeo ju je miješati s gipsom..."

Tek tada mi je sinulo šta je mislio pod onim Treći čovjek. Sjetih se istoimenog filma sa Orsonom Velsom. Harry Lime je u tom filmu umjesto penicilina prodavao brašno.

Sad sam opet mogao da osjetim okus one ribe, bifteka, poga­čica... i sad mi se povraćalo:

Pomislio sam:

"Moj jarane. Ti nisi prvi, ni drugi, ni treći čovjek - ti nisi čovjek."

Kad sam tek počeo raditi u jednoj fabrici u Americi, na prsa su mi prikačili (kao i drugim radnicima) karticu s imenom - tako se ne gubi koja sekunda na upoznavanju, a izbjegava se i to da zaboravite nečije ime.

Zato je Tim samo ponosno, kao da je Shakespeare, lupno sebe po prsima, a prvu šansu sam imao progovoriti s njim na "lunch-pauzi" - meni je to vrijeme, bezbeli, koristilo da sažmarim što više cigareta, a svim ostalim da u sebe potrpaju hranu koju su donosili od kuće, jer i to je itekakva ušteda.

Prvo pitanje, koje mi je Tim postavio nije bilo "odakle sam", "kako je u Bosni", nego jedno koje sam najmanje očekivao:

"Zašto leptiri ne pjevaju k'o ptice?"

"I beg your pardon?"

"Zašto ne pjevaju kao ptice - isto su šareni?"

Tražio sam pomoć sa strane, ali, ostali su žvakali svoje sendviče i nisu vadili čepove za uši - svi smo bili obavezni da ih nosimo da ne bismo oštetili sluh i tužili fabriku za hipten dolara.

(Nikad se nisam mogao naviknuti da mi nešto viri iz ušiju, kao što se nikad nisam navikao ni na vilicu, jer se uvijek osjećam kao da mi je neko strpao đon u usta.)

Slegnuo sam ramenima:

"Valjda zato što nemaju kljun. Ni glasnice, pa mogu samo mahati krilima."

Vrlo brzo sam se sprijateljio s njim, jer, osim što je imao pticu - ma, ne pticu, nego kondora u glavi, Tim je bio obrazovan i načitan čovjek i nikad nismo pričali o tome šta ga je skrenulo na put reza­nja kragni u fabrici, dok je njegova žena mašinski inžinjer u istoj fabrici, a djeca su im u hemijskoj industriji...

Pošto je osmi smrtni grijeh u Americi pitati, makar i najboljeg prijatelja ili rođeno dijete za platu, ne znam koliko je zarađivao, ali, s obzirom da smo radili isti posao - to mora da je bila crkavica.

A, i što jest - jest, vazda su me "pasle" budale.

Ako je tramvaj s Ilidže pun k'o šibica, naći će se neki sumatnik, koji će stati baš pored mene i cijelim putem do grada mi se derati u uho "šta mu se desilo na poslu, da to ne može više tako", itd., itd.

Ako sam se vraćao kući, pretrpan kesama s pijace (pošto moja žena to ne zna raditi, ja to radim bolje od nje), kod Vječne vatre bi mi obavezno prišao papak da me pita koliko je sati...

Na Rembrant trgu u Amsterdamu, u ljetnjoj sezoni je svaki dan bukvalno milion ljudi, a ja vidim kako se nekakav "hipi", kao kobac ustremio pravo na mene i, ne znam djeluje li ovo uvjerljivo, pita me za pet guldena - na našem...

U New Yorku je to sasvim neuobičajeno, jer nema raskrsnice da vam ne priđu neki klepećući konzervom i, ako vam je, kojim slučajem prozor bio otvoren, brzo ga spuštajte, jer znaju biti ljuti, vrlo ljuti, ako nisu dobili onoliko koliko su smatrali da je "fer".

U Americi je prošenje zabranjeno - ali sve dok gledaš svoje, k'o džoja prodaješ neke češljeve i značke, nisi agresivan - to prolazi.

Sjećam se jedne bakice iz Madisona - zvali su je Angel, što je i bila, koja bi svako jutro napunila torbicu novčića istresajući parking aparate kad bi im istekao rok.

Strpali su je u ludnicu ili starački, jer šta ona ima raditi nečiji tuđi posao (to jest - državni).

U Sarajevu je živa legenda Aba, koji nikad nije pružio ruku, ali je zato uvijek bio "k'o lampa".

Njegovu funkciju je sad preuzeo Miki, legenda FIS-a; on i nje­gova čuvena rečenica:

"Miki, jesi li vidio Pimpeka u "Kvarneru"?"

"Jesam."

"Šta radi?"

"Pije vino."

"S kim?"

"S kiselom."

U Beogradu je svoj sistem razvio Brana Petrović.

U Francuskoj, kod Ive, prišlepao bi se kojem od imućnijih pisaca, popio pića kao hala, a onda Vidosavu Stevanoviću, Momi Kaporu, Rajku Nogi, Danilu Kišu, Mirku Kovaču... tražio "pozaj­micu", i to redovno upisao u neki blokčić.

"Danilo Kiš - milion", "Vidosav Stevanović - milion," i tako redom...

Otišao bi tad na željezničku stanicu, pitao šta će pojesti i popiti (malu meku i solo pasulj, što je sve ukupno koštalo dvije banke), vadio onu sveščiću iz džepa i samo križao ljude kojima je dužan: "Sad više nisam dužan Danilu."

Zeli Čerimagiću je samo trebala povratna karta do Trebinja, a onda je kod Ibre i Fadile (vino, loza, janjetina, duhan - sve domaće) prodao usput još i neku sliku u Dubrovniku...

Sve više tica u glavama, sve više leptira u tuđim gnijezdima, sve više prosjaka, a sve manje onih koji bi im udijelili...

Svega se sjećam. Svake pojedinosti. Drugi se ne sjećaju ili se, što je još gore, sjećaju drukčije. Ostaje moja riječ protiv moje riječi. Ostaje moja priča koja potvrđuje moju priču.

Uopšte nije bilo onako kako je to prikazano u filmovima: nisu se pored mene lagano zaustavila neka bijesna kola dok nisam obraćao pažnju ni na šta drugo nego kako sačuvati luk da mi ne ispadne iz "deset u pola", niti su iz njih izašla dvojica kratko ošišanih, nabildanih momaka, diskretno mi zabili kratke cijevi pištolja pod rebra i ubacili me u auto gdje su mi stavili flaster preko usta i očiju. Niko mi se nije prišunjao iza leđa u nekom mračnom sokaku, opalio me nekom močugom po glavi i onesviještenog me strpao u gepek i odvezao u nepoznatom pravcu. Nije to bio ni onaj sofisticiraniji način da mi je krišom ubačeno nešto u piće, da sam se skoro strovalio sa stolice za šankom, a par snažnih ruku me dočekao, uhvatio ispod pazuha i da je zadnje čega se sjećam, kao kroz maglu i san, glas koji se gubio u mojoj svijesti: "Pozlilo mu je. Biće sve u redu. Treba ga izvesti na zrak..." Nisam osjetio hladnu maramicu natopljenu kloroformom dok mi je ruka tražila prekidač na zidu i nisam se, poslije toga, probudio svezan za krevet... Ničeg tu nije bilo spektakularnog i tajnovitog. Možda baš zato što se sve odvijalo pred očima javnosti.

Jeste da je malo poduže trajalo (tri godine), ali se pokazalo efikasnim. Malo je reći da je bilo efikasno izvedeno: bilo je to tako perfektno da su i meni samom trebale tri pune godine da shvatim da sam otet.

Kako je iko mogao sumnjati? Slike su mi se pojavljivale u novi­nama, snimale su me televizijske kamere, ljudi su slušali moj glas preko radija, pojavljivao sam se svakodnevno na uobičajenim mjestima, ponašao se kao i uvijek, nikad nisam očajnički zavapio za pomoć, čak ni išaretom nisam nikome pokušao dati znak da se nešto neobično dešava, da sam zarobljen, da me pod prismotrom drži ovaj toz kafe u fildžanu, ova naizgled beznačajna pivska pjena, beskorisna, prazna, zgužvana kutija cigareta...

Čudno mi je bilo (ali još uvijek ništa sumnjivo!) kad me je pri­jatelj pitao:

"Gdje si bio sinoć?"

"Kod kuće."

"Foliraš. Zvao sam te."

"U koje doba?"

"Oko osam."

"Ma, bio sam kući. Možda sam krivo spustio slušalicu, pa me nisi mogao dobiti. Ili si zvao pogrešan broj?"

"Je li to ovaj što si mi ti sam napisao?"

Pokazao mi je moj broj telefona.

"Neko se javio i rekao da te nema. Samo to - da te nema."

"Ma, daj. Dobio si pogrešan broj."

"Nisam, kad ti kažem. Ponovo sam zvao. Javio mi se onaj isti glas. Pitao sam: Je li to stan Džamonja? On mi je odgovorio: Čovječe božji, što si dosadan. Rekao sam ti Dace nema. (Baš je rekao: Daćo.) Nema ga."

"Ne znam šta da ti kažem. Jebaji ga. Jesi li me nešto trebao?"

"Ma, jok. Zvao sam 'nako."

Slične stvari su se počele ponavljati: priđe mi jaran stolu, pruža ruku i pita:

"Ko nas to zavadi?"

Gledam ga u čudu: "Što?!"

"Neki dan se sudarismo na ulici, ti samo promrmlja: Pardon, i prođe. Ja za tobom: Daco, Daco! Ti se okrenuo, ali gledaš kroz mene kao i da ne postojim."

"Jebi me ako se sjećam. Izvini." "Dešava se..."

"Bezbeli da se dešava. Jutros silazim niz stepenice, pozdravljam komšinicu iznad koje stanujem trideset godina, a ona - baš kao da me nema!"

Odrijemao sam vrućinu popodne. Kratko, sasvim kratko. A, onda sam dugo samo tako ležao na leđima, bez pokreta, čak ni da dohvatim cigaretu; osjećao pritisak cijevi pod rebrima i metke što mi vrebaju srce, glava me je boljela do pucanja, u stomaku je div­ljala mučnina, u nosu i ustima miris bolnice, suze su se miješale sa znojem na mom licu i skočio sam s kreveta, a u glavi mi je samo bubnjala usijana peć: "Moram otići, moram otići, moram otići..."

Tad sam prvi put čuo Glas: "Ništa ti ne moraš. Nigdje ti ne možeš otići. A, gdje bi i da možeš?"

Odgovorio sam: "Moram i hoću! Idem svojoj djeci."

U smijehu nije bilo radosti, nego čuđenje kako ne shvatam nešto tako jednostavno:

"Ne možeš bez mene. Ne možeš ako te ja ne pustim."

"Ma, jebi se ti: Jesam li ja to možda otet?"

"Uzmi to ovako: i jesi i nisi. Eno, vrata su ti širom otvorena, idi s milim bogom - znači da nisi. Ali možeš samo s mojim dopušte­njem - znači da jesi. Hoćeš li prijaviti otmicu? Zamisli kako bi to glupo zvučalo: Halo. Zovem da prijavim otmicu. - Čiju? - Svoju. - Odakle zovete? - Iz svog stana. - Ko vas je oteo? - Ne znam. - Šta hoće od vas? - Ne znam."

Tu sam prekinuo Glas:

"U stvari, šta ti, fakat, hoćeš od mene?"

"Ništa. Ama baš ništa."

"Pa, zašto me onda ne pustiš?"

"Ne mogu te pustiti samog. Sjeti se šta se desilo zadnji put kad sam te pustio? Tad si napustio svoju djecu? I?"

Nije me trebao podsjećati. Svega se sjećam. Svake pojedinosti. "Šta da radim?"

"Ništa. Cijelog života ćeš patiti i ispaštati zbog stvari koje si ura­dio. Isto će biti i sa stvarima koje nisi uradio."

Opet sam plakao. Ne da bih izazvao samilost: "To nije fer."

Sad je Smijeh bio zloban: "Naravno da nije. Tako ti je to. I, daj se saberi malo. Ne mogu te gledati takvog. Valja nam provesti još mnogo vremena zajedno, a pogledaj šta ti radiš? Već je davno otku­cala ponoć, a ti sjediš i pričaš sam sa sobom?!"

U tom času je sat na marindvorskoj crkvi počeo otkucavati ponoć, a ja sam se uhvatio tog zvuka kao jedne bijedne nade: "Nije davno otkucala! Tek sad otkucava. Čuješ?"

Glas je bio tužan: "Davno je otkucala. Vjeruj mi. Samo ti tek sad čuješ."

"Cijela kuća mi miriše na losion poslije brijanja. Jutros sam bio na buvljoj pijaci i... Ne prekidaj me kad ti pričam", kažem Goranu Cindriću preko telefona. "Ma, nisam, kretenu, kupio gajbu losiona, nego sam naletio na neke stare gramofonske ploče: Dylan, Joe Cocker, Neil Young, Jose Feliciano... Šta radim? Evo, čistim ih. Bile su masne kao da je neko ručao na njima, pa sam ih prvo oprao deterdžentom, a sad ih čistim losionom pošto nemam 90% alkoho­la... Dobro, dobro - imam flašu vina. Hoćeš li navrnuti? Kad kas­nije? Dok mi se kuća ne izluftira... Hajde, vidimo se."

Jutros sam sjedio na ivici kreveta obučen u gorčinu i brojao si godine. Premalo ih je da se mogu s nečim podijeliti, a previše ih da bi se podijelile s nekim. Osjećao sam se kao potplaćeni bokser koji za "trideset srebrnjaka" mora predati meč nekom talašika pro­tivniku, ali, da bi sve izgledalo uvjerljivije, trpjeti udarce do posljednje runde. Kada će kao trkaće grlo, konj, halapljivo progutati jabuku s dlana vlasnika, nagradu za to što mu je upravo istrčao novi milion dolara. Osjećao sam se kao pas koji liže ruku što ga hrani, ali ga cijelog života drži na lancu, a tek rođeni dan, u kojem mi valja dokazivati da jesam i da sam bio i da hoću biti, još je puzao kroz prozor, a neka mi je Bog na pomoći kad se uspravi i kad se zalaufa i počne mi oduzimati sipljivi dah...

U nekom beskrajnom šalterskom redu, ljudi ispred mene (a, svi su bili ispred mene - nikog iza!) držali su svoje živote uredno složene u raznobojne fascikle, u svežnjeve uvezane gumicama za kosu, a svi dokazi mog postojanja su bili razasuti po džepovima kao mrvice duhana, iskrzani i ispolijevani kafom i pivom... To se, na kraju, pokazalo prednošću, jer se službenica nije ni potrudila da ih pogleda, a kamoli da ih prelista, nego je opalila muhur na neki komad papira i ja sam se skrušeno i ponizno, ne okrećući joj leđa, povukao iz "njenih odaja", odviše zahvalan da bih pitao šta mi je raditi dalje, treba li to ovjeriti, kopirati, kome proslijediti...

Prošetao sam do Merkatora. Obletio sam cijeli grad u potrazi za onim kovertama što iznutra imaju one balončiće što ih je toliki merak pritiskati dok ne prsnu uz malo "pop", ali nema ih ni za lije­ka... Valjda ću ih tamo naći.

Sjajno osvijetljeni, golemi prostor me uvukao u sebe i progutao, ali sam nekom ludom srećom iz prvog pokušaja našao ono što sam tražio, a da nisam morao tražiti pomoć i idiotski objašnjavati: znate, to su one što "popnu" kad ih pritisneš. Svejedno, osjećao sam se neprijatno pred kasom primjerenijom nekom aerodromu nego malo većem "granapu", što Merkator u suštini jeste, samo s tri koverte u niklovanim kolicima u koje bi lako mogle stati petorke, pa sam ih napunio pancetom, gorgonzolom, ljutim senfom, kranjskim kobasi­cama, renom - sve dobrim stvarima koje mi je zabranjeno jesti.

Na povratku, u tramvaju sam gurnuo kartu s prave strane u poništač i osjećao se ponosnim i sigurnim u slučaju da naiđu revi­zori. Kartu nisam držao u ruci. Stavio sam je u džep da bih mogao za trenutak produžiti taj osjećaj ispunjene "gradske dužnosti" (skrušenosti i poniznosti!) kad mi je zatraže "na pokaz". Prošla su njih dvojica kroz tramvaj. Nisu me ni pogledali. (Osjećao sam se na neki način izdanim, prevarenim. Nije me tješilo to što ni nikom drugom nisu prišli.) Dok su išli prema stražnjim vratima, čuo sam kako mlađi objašnjava starijem: "Psihologija, sve ti je to, jarane moj, psihologija."

Valjda mu je objašnjavao tajnu uspjeha na poslu, a onaj je klimao glavom i ponavljao za njim: "Sihologija, sihologija...", mada čisto sum­njam da je ikad prije čuo tu riječ, a još manje šta bi ona mogla značiti.


* * *

Ploče su sad sijale kao crna sunca, ali su i dalje preskakale. Na prvi pogled nije bilo ogrebotina na njima. Valjda je igla na gramofonu otišla u kurac, šta li? Sjetio sam se da sam prije u tom slučaju na ručicu stavljao praznu kutiju šibica i sve bi bilo k'o picino oko. Puna kuća praznih upaljača, ali gdje naći praznu kutiju šibica? Ne mora biti prazna. Može biti i puna, pa se isprazni, glupavo sam razmišljao. Ali, niko više ne sluša ploče, niko više ne pali cigarete šibicama. Bitne promjene su se odigrale u mom životu. Zaspao sam dok je Dylan ponavljao i ponavljao: "Lay lady lay, lay upon my bed... Lay lad lay..."

Opet sam bio s Goranom na Zlatištu. Poslije drotovske vježbe u gađanju. Tražili smo prazne čaure. Obično su to bile maloka­libarske, jer se one nisu brojale. One prave puščane su se, kao i meci, morale "pravdati": punili smo čaure fosforom s glavica šibica, svinuli bismo ih kombinirkama, a onda prasnuli ciglom... Bože, kako je to rokalo - jebo te pištolj na kapisle. Jednog dana sam u travi našao cijeli, neispaljeni puščani metak. Gocine oči su se zažarile od uzbuđenja, a moje od straha:

"Šta ćemo?"

"Sakrij to, jebote. Večeras ćemo ga, kad niko ne gleda, baciti u vatru na Pehinom brdu. Svi će se sasrati od straha."

"Ne budali, mogao bi neko poginuti..."

"U tome i jeste fol", rekao je Goco.

Nisam se dao nagovoriti, pa sam silazeći s brda stiskao metak u mokroj ruci i jedva čekao kad ću ga dati prvom milicioneru kojeg sretnemo i bio sam opijen slikom kako će me on pomilovati po glavi, pohvaliti, kako će me kao dobrog "Titovog pionira" slikati za novine s maramom i kapom na glavi...

Drot je pogledao metak, provjerio da nema traga udarne igle na čauri, strpao ga u džep, namjestio pendrek i rekao: "S'jevaj."

Probudio sam se, a Dylan je i dalje zvao gospođu da legne na njegov krevet... Zapalio sam cigaretu i čekao Gocu. Otkud mi taj san? Onda sam se sjetio kako sam tražio šibicu, revizora koji je ponavljao: "Sihologija, sihologija..."

Da sam onda poslušao Gocu i da sam bacio metak u vatru, da je srećom još i neko poginuo, možda bi moj život poprimio sasvim drugi tok, možda bi...?

Ovako: hvala na pažnji i izvinite, molim vas, izvinite, ako sam...

Vraćao sam se s pijace natovaren s bezbroj plastičnih kesa. Na ulicama nije bilo skoro nikog. Dijelom što je bila nedjelja, a dijelom što je vrućina natjerala sviju da potraže neki svoj komadić hlada. Već kod Banke sam skontao da postoje samo dvije mogućnosti: ili ću umrijeti hodajući do kuće ili ću presvisnuti u tramvaju.

Odlučio sam se za bržu varijantu: tramvaj. Spustio sam kese na zemlju i zapalio cigaretu kad je ona, poput fatamorgane, izronila iz razmekšalog asfalta ispred mene.

Nosila je pristojno kratku haljinu od nekog nestvarno lakog i prozračnog materijala, bijele sandale bez peta, a noge su joj bile preplanule i duge, duge... Kosa joj je bila malo slijepljena znojem na sljepoočnicama iznad istaknutih jagodičnih kostiju.

Obrisala je maramicom nenašminkane usne, pogledala me tamnozelenim očima i nasmiješila mi se kratko. (Ili mi se to samo učinilo?)

I ja sam se nasmiješio njoj: "Izvinite, mogu li nešto da Vas pitam? Podnose li lijepe žene vrućinu bolje od ostalih?"

Opet se nasmiješila (sad sam bio siguran da mi se nije učinilo), uzdahnula: "Vjerujte da je i njima isto."

Odmahnuo sam glavom: "Ne vjerujem Vam. Žao mi je, ali ipak mislim da je Vama lakše."

Spustila je, pa podigla duge trepavice: "Zašto bi bilo? Ne vidim kakve to veze ima s izgledom?"

Povukao sam duboki dim i, kao da se obraćam nepažljivom učeniku, objasnio: "Vidite: Vama je samo vruće, a meni je vruće, a nisam lijepa žena."

Opet je spustila trepavice: "Hvala."

"Hvala?!", kao začudio sam se ja: "Zato što Vam ne vjerujem?"

Mahnula je rukom bez prstena ispred očiju: "Ma, ne. Mislim na ono drugo što ste rekli."

Već sam se osjećao sigurnije: "Izvinite, ali mozak mi je proključao na ovoj vrućini i ne mislim ništa drugo nego kako bih popio nešto hladno. Bilo bi idealno kad bih imao s kim..."

Podigla je oba ramena: "Izgleda da imamo iste želje i isti problem."

Sad sam već u rukama držao "meč-lopticu" i servirao: "U kafani preko puta je debela hladovina, a imaju i najbolji ledeni čaj u gradu. Nije onaj flaširani. Sami ga prave i serviraju sa santom leda i plan­tažom limuna. Pa?"

Namjestila je končanu torbicu na ramenu: "Ne zvuči loše."

...Kosa joj je bila malo slijepljena znojem iznad istaknutih jago-dičnih kostiju. Obrisala je maramicom nenašminkane usne.

Povukao sam duboko dim iz cigarete, isisao je do kraja i čik zgazio nogom, okrenuo glavu, s mukom pokupio ručke plastičnih kesa, uprtio ih i uputio se niz ulicu.

Prvi hlad me je čekao kod Šipada, a onda sve do kuće ravna, usi­jana crta "staze smrti" do prvog odmorišta, do prve kafane u kojoj je jedina svrha ventilatora bila da mulja vreli zrak i raznosi pepeo iz pepeljara.

Društvo je bilo staro, a konobar novi. Iza leđa mi je protutnjao tramvaj. Trebalo mi je par sekundi da mi se oči priviknu na polumrak.

Za jednim stolom je sjedio Božić (ko li ga tako prozva i zašto, to zaista ne znam). Kao i uvijek, sam. Nije njemu ništa falilo osim, kao što to jednom neko primijeti: mozga, srca i duše, para, ljepote i šarma. Od drugih je odskako i po tome što je dahom iz usta (koja nikad nije zatvarao) mogao ubiti muhe ili ošamutiti manje životinje.

I sad je pričao i nije mario sluša li ga ko ili ne: "Imam jednu divnu komšinicu, znate: osobu suprotnog pola..."

Za drugim stolom je bio Kliko, naljevao se lozom i "mezio" svoje nokte i zanoktice. Zoka ga je prekinuo: "Ostavi nešto i za večeru."

Između dva "zalogaja", Kliko je promrmljao: "Ne zajebaji", ali je prestao na čas, strusio lozu u sebe, zadovoljno osmotrio svoje ruke kao da se upravo vratio od najskupljeg pedikera u gradu i pokušao skrenuti pažnju zrikavom konobaru koji je htio izravnati tek postavljenu Željinu sliku na zidu.

Kad se skroz naherila, sretno je razvukao usta: "Sad je k'o pišta!"

Kliko je kucnuo svojom praznom čašom o ljepljivi sto, pokazao na Zokinu čašu, a mene pitao: "Šta'š ti, Daco??"

"Ajs-ti."

"Ha?", beknuo je konobar.

"Ajs-ti. Ajs-ti", ponovio sam konobaru, a on je s visine odgovo­rio: "Ne držimo to!"

Kliko je planuo: "Jebem te gluha i glupa!"

Digao sam se od stola, kese nisam bio ni ispustio iz ruku kad sam ušao: "Hvala. Drugi put, Kliko."

"Znaš li gdje ćeš?"

"Da nađem neki bunar, da skočim u njega da se rashladim malo."

Pored mene je opet protutnjao tramvaj. Tek me dotakla pomisao: "Možda sam ipak trebao...?"

Odgovorila joj je druga pomisao: "A, šta da ti je rekla: odjebi, kretenu! Šta, šta?"

Ništa, ništa - samo sam pomislio... Ništa, ništa... Zaboravi. U bunaru je hladno. I sigurno.

Često sam slušao (iskreno, češće čitao) kako se ljudi vajkaju: "Toliko još toga treba uraditi, a tako je malo vremena". Uvijek sam to shvatao kao providno opravdanje za one koji nisu ništa niti će ikada išta uraditi. Vazda su imali vadionu: "Samo da mi je bilo još malo vremena."

Davno sam se ispisao iz tog kluba. Meni je tako malo toga ura­diti, a toliko puno vremena. E, kad bih mogao unovčiti svoje slo­bodno, prazno vrijeme, bio bih bogat čovjek. A, opet - šta bih time dobio? Dobio bih još više vremena s kojim ionako ne znam šta da radim.

Cik zore me je zatekao u krevetu kako mrljavim usta i posteljinu čokoladom i mlijekom. Nisam mogao duže spavati jer sam u snu bio podstanar Richardu Trećem. Ili je bilo obratno. Ne sjećam se više, ali nimalo prijatno druženje, kunem vam se. Poslije sam ga (ne Richarda, znate već koga) pokušao baciti na ruku, ali mi je pred oči stalno izlazila scena kako iz Sigourney Weaver vade Aliena, pa sam to batalio.

Već sam popio lonac kafe, okupao se i obrijao, doručkovao i oprao suđe, ispeglao košulje (čak i one dijelove koji se ne vide, koji se uvuku u pantalone), usisao kuću, stavio veš u mašinu, a još ne čujem komšije kako idući na posao kašlju na stubištu...

Što ne čitam nešto? Šta? Znam šta piše! Što ne pišem nešto? Šta? Znam šta ću napisati!

Kradem Bogu nekoliko beznačajnih minuta režući nokte na rukama i nogama...

Nekad sam se tako lijepo znao praviti da spavam, a sad stalno svrćem pogled prema zidnom satu čije su kazaljke prikovane za brojčanik...

'Ajde, uskoro će se otvoriti i kafane. A, ne znam, vala, ni šta ću tamo? Prvog kojeg ću sresti je onaj nesimpatični stvor koji će me po stoti put pitati zašto nosim jemeniju oko vrata. Jednom sam mu strpljivo objasnio da mi godi kao dašak lagan dodir beza na vratu, da se tako kragna košulje manje prlja, a lakše je proprati jemeniju nego košulju, da kada, po ovom madžaru, prolazim pored Begove džamije, uvijek je natopim ledenom vodom i tako rashladim vratne žile, da sam taj fol naučio kad sam u Americi radio kao kuhar... u estetske razloge nisam ni ulazio.

Dok se voda za kafu još grijala, a ja nisam ni otvorio novine, ušao je upakovan u košulju, potkošulju, sako, kao da me je vrebao u zasjedi i s vrata pitao:

"Izvini, bogati, što te pitam, ali što ti nosiš tu jemeniju?"

Bio sam na rubu suza od očaja.

"Zato što hoću! Što mi se može! Iz razloga što tebe za to živo boli kurac! Zato što me ti ne bi imao ništa drugo pitati!"

U drugoj kafani je bilo relativno podnošljivo sve dok se nije pojavio jedan profesionalni "udav". (Ne mogu ne priznati da je na neki način bio jedna tajanstvena ličnost, jer nikad nisam saznao čime se bavi, šta mu je posao. A, ni drugi mi nisu znali reći.)

Sjeo je i ne pitajući je li slobodno.

"Čestitam", rekao je.

Pravio sam se budala:

"Na čemu?"

On se "šeretski" nasmiješio i gurnuo me laktom u rebra:

"Na knjizi."

Onda me je prijekorno pogledao:

"Kad ću je ja dobiti? Ali, da mi se potpišeš."

Rekao je to da sam se ja kao trebao osjećati krivim što je njemu prvom nisam dao i kao da pišući tu knjigu nisam ni o čemu drugom razmišljao nego o njemu i kao da živim za taj trenutak kad ću mu napisati posvetu.

"Biće", rekao sam.

"A, kad je promocija?"

Previše je toga bilo za objasniti, pa sam skratio:

"U utorak. U Jošanici. U osam sati ujutro."

Prvi put sam ga vidio zbunjenog:

"U utorak, u Jošanici?! U osam ujutro?! Moram to zapamtiti."

"Nemoj zajebat'", upro sam prst u njega i ostavio marku za kafu na stolu.

Zamalo me nisu kola zgazila na ulici, jer sam se bio zadubio u misli. Razmišljao sam kako bi to bilo da se ponovo oženim. Ovaj put s nekom ružnom, dosadnom, odurnom ženom. Dosadilo mi je da samom sebi proždirem utrobu. Tako bih imao dežurnog krivca za sve što mi se ne dešava.

U trećoj kafani je za stolom sjedio samo jedan čovjek kojeg sam ovlaš poznavao. Klimnuli smo glavama jedan drugom.

Ne znam zašto, ali sam se osjećao nekako čudno. Možda zato što sam mu prvi put vidio lice kako valja. Uvijek je bilo poluzaklonjeno Oslobođenjem. Sad su novine ležale neotvorene na stolu. Izgledao je mojih godina. Kao da smo i pomalo ličili. Samo kod njega je kosa bila dobrano posijedila, a brkovi tamni. Kod mene - obratno.

Kad god bih pogledao u njegovom pravcu, njegove oči su me fiksirale. Nešto strašno je bilo iza njih, nešto prazno i bez sjaja, nešto ledeno i sveznajuće...

Za trećim stolom je sjedio konobar Ivan besposleno maštajući o odlasku u Ameriku. Mahnuo sam mu da mi donese još jednu kafu i pokazao i na drugi sto.

Čovjek i dalje nije skidao oči s mene, a onda je tiho rekao (toliko tiho da čak nisam siguran da li sam to čuo ili mu pročitao s usana):

"Podsjećaš me na Jerry Garciu."

"Jerry Garciu?!"

Klimnuo je glavom:

"Iz Gratefull Dead. Čuo si za tu grupu? Zahvalni mrtvac. Ustvari, na njegovu 'B' stranu, na njegovu suprotnost..."

Pokušao sam dokučiti o čemu govori:

"Znači, ja dođem nešto kao Nezahvalni..." - jebiga, kako bi se to moglo prevesti. Kao Nezahvalni živac? Je l' tako?"

Iznenada je počeo skoro vikati:

"Čitam te, čitam te, pička li ti materina. Kažem sebi da neću, ali opet te čitam. Pas ti jebo mater: triput si grobaru pobjegao s lopate, a opet samo kukaš, cmizdriš, pizdiš... Muka mi je od tebe. Čuješ li - muka!"

Skočio je sa stolice i skoro se sudario sa suncobranom. U čudu sam gledao kako zamiče za ćošak.

Pitao sam konobara:

"Šta mu bi odjednom?"

Ivan se sagnuo prema meni:

"Šuti. Našli su mu tumor. Ne daju mu više od mjesec danaživota..."

Uzdahnuo je i odmahnuo rukom:

"Pomakni se sa stolice."

Gledao sam u sebe i nisam se pomakao.

"Nemoj..."

"Šta?"

"Nemoj", ponovila je, "molim te".

"Šta: nemoj?"

Pokazala je glavom na flašu piva koju sam izvadio iz frižidera i iz visine nasuo u duboku čašu tako da se, mada je pivo bilo hladno, stvorila pjena.

Provukao sam hladnu i vlažnu ruku preko čela i kroz kosu. To mi je godilo. Ono što mi nije godilo bio je njen ton. Više bih volio da je bio zapovjednički, a ne molećiv: dvanaest godina nakon što mi je zasrala život, ta molba je zvučala kao da je ona meni nešto oprostila. Da mi je naredila, značilo bi to da joj još uvijek nešto značim, a tad bih je poslao u kurac i sve bi bilo kao prije.

"Rekao si mi da si prestao piti."

"Jesam. Ovo sam tebi nasuo. Znaš da ja pijem 'bez pene', a sviđa mi se kad se tebi iznad usne naprave 'brkovi' - dobro idu uz tvoj firaunski ten."

To je bilo istina. Kupio sam pivo za nju i zamišljao kako će ona otpiti, a ja ću joj nadlanicom lagano, nježno obrisati nausnice, a onda... onda će biti šta bude.

Prinijela je čašu ustima i, kao da mi je pročitala misli, vratila je na sto, ustala i prišla pisaćoj mašini. Papir je bio uvučen i pomalo na­boran od kapi kiše koju je vjetar jutros nanio kroz otvoren prozor...

"Može li se znati šta će biti slijedeće ili je to tajna? Pročitala sam sve što si pisao, bar ono što mi je dolazilo do ruku. Reci mi..."

Prekinuo sam je:

"Jedini čovjek koji čita moje priče i kojeg razumijem što to radi je moj urednik. Ostale, koji to ne moraju čitati, gledam, najblaže rečeno, sa čuđenjem."

Rukom je poravnala nepostojeće nabore na suknji i nagnula se nad sto, vjerovatno da mi pokaže šupak, koji je, mora se priznati, još uvijek izgledao fenomenalno.

Pokazala je slike na stolu: "Jesu li ti ovo kćerke?"

Odmahnuo sam glavom: "Nisu".

Začuđeno me je pogledala, a ja sam samo htio preduhitriti pita­nja koja bi slijedila:

"Ovo je... Vesna? A, ova, starija... Nevena? Je li tako?" Ono obavezno: "Slatke su". I još obaveznije: "Na koga liče?"

Jebiga, sad više nije bilo povratka, pa sam nastavio:

"Nisu. Znaš, ja sam perverzan, lud, mahnit, otkačen, bolesni alkoholičar kojem se mozak pretvorio u gnjecavu pihtiju, pa na stolu držim uramljene slike tuđe, nepoznate djece..."

"Izvini. Nisam ništa loše mislila."

"Izvini ti. Znaš, teško mi je o njima pričati..."

Sad nisam mogao propustiti priliku da ne budem zao, jer sam znao da je ostala neudata i da nema djece:

"To ti ne razumiješ."

Pravila se da je prečula što sam rekao i sjela i pripalila.

Ja sam ustao s ležaja, popeo se na stolicu i preko prozora razapeo čaršaf.

Kao i prije dvanaest godina, na prozorima nisam imao ni roletni ni zavjesa. To nam je prije bila "predigra", jedini način da se sakri­jemo od komšijskih zirkanja.

Opet je rekla:

"Nemoj".

Ovaj put to nije bila ni molba ni naređenje, nego strah.

"Šta?"

"Nemoj to raditi".

"Moram. Sunce udara u ekran televizora, pa se ništa ne vidi."

"Zar ćeš..."

"Trebao bih premjestiti televizor na drugo mjesto, ali nemam produžnog kabla. Stalno zaboravljam da ga kupim".

Strpala je cigarete i upaljač u tašnu. "Je li tačan onaj sat na zidu?"

"Pojma nemam. Gledam samo sekundaricu kad mjerim puls. Ako padne ispod normale, moram uzeti neke hapove. Ako skoči - neke druge. Živa jebada, kažem ti."

Nije znala šta bi još rekla, kako bi se pozdravila, oprostila se... Pomogao sam joj:

"Izvini, moram u klozet. Uzimam i neke lijekove za ispišavanje. Stalno moram trčati u klozet. Zato sam i prestao ići u kino i pozorište."

Bešumno sam pišao u lavabo, pa sam čuo kako su se vrata otvo­rila i zatvorila.

Otišla je bez pozdrava. Kao i prije dvanaest godina. Ali ovaj put nije ostavila nikakvog traga u meni.

Na stolu je ostala samo pivska čaša u kojoj se slegla pjena. Prinio sam je nosu. Tuknula je na ugrijano i ustajalo pivo.

Tuknula je na hladne i ustajale uspomene. Prosuo sam je u lavabo, a flašu bacio u kantu za smeće. Skinuo sam čaršaf s prozo­ra, a sunce je obasjalo slike moje djece.

Sjedio sam Kod Kerima i pio čaj, nježno da ne može nježnije stiskao svoje bolno koljeno uz "uh" i "ah" i odlučivao kako moram otići (najzad!) na pregled kod Adnana Dizdara - jeste da nemam socijalnog, ali raja mi je, pa će mi uraditi ono što misli da treba...

Pod prstima sam osjećao bazen vodurine što se nakupila u čašici koljena, premještao se sa stolice na stolicu ne bih li našao povoljni­ji položaj za sjedenje - ali džabe. Boli, pa boli!

Nećete mi vjerovati, kad sam već pomišljao da odem kod svog jarana i komšije Dragana koji ima bonsek, pa da si odrežem ovu jebenu nogu koja mi ne služi više nizašta osim da boli, pored izloga prolazi Krcko (dr. Adnan Dizdar), ja mu kucnem da svrati na kafu...

"U frci sam, Daco."

"Daj, ne jebi - pogledaj mi ovo..."

"Šta ti je?"

"Čini mi se da imam vodu u koljenu."

Zavrnuh nogavicu, a Krcko mi svojini klavirističkim prstima pređe preko noge: "Ma, jok! Nemaš ti vodu u koljenu - ti imaš votku u koljenu."

To me utješi. Pravo me utješi. Zato odoh kući i skuhah si čaj od konjogriza. (Donio mi ga moj prijatelj Milan Andrić, pametan kao što je uvijek i bio, skonta da od pisanja nema nikakva haira, pa se posveti hodanju po planinama i da bere travke što će njegovim još uvijek zabludjelim novinarima, koji vjeruju da pisana riječ može promijeniti nešto, olakšati svakodnevne i svakolike muke.)

Uvukoh papir u ovu spravu prema kojoj imam jedan ambivalen­tan osjećaj (nekad je milujem nježnije nego što sam ikad milovao svoju djecu, a ona mi se smiješi - nekad lupam po njoj kao što ne bih lupao po najcrnjem dušmaninu) i, kao Rahmanjinov pred kon­cert, koncentrisah se... kad: Telefon panično zvoni!

"Šta je, bona?"

Zove me moja buduća žena iz Kanade:

"Imam pauka u kupatilu!!!"

"Daj, sreće ti, uzmi Oslobođenje i upljaskaj ga."

"Nemam Oslobođenja."

"Uzmi Toronto Times..."

"Ne kupujem, ne čitam to..."

"Čitaš li papuče? Imaš li papuče na nogama?"

"Ali, to je tako odvratno..."

"Znaš šta ćemo, dušo, ti sačekaj, zarobi pauka, čekaj da skoknem do Kanade, pa ćemo ga zajedno predati sudu u Hagu. Važi?"

"Ti sve na šegu..."

"Osim toga, sjećaš li se? jednom sam ti rekao da se nikad ne smije pripaliti cigareta na svijeću, jer tim činom uzimaš život nekom mornaru, na bilo kojem brodu, na bilo kojem moru... Pauk je sreća."

"Dobro, dobro... Poslušaću te, mada ti uvijek govoriš o sreći, ali malo radiš da je ostvariš."

"Slabo te čujem, a moram i završiti tekst koji još nisam ni započeo... Volim te. Vozdra."

"Sjećaš li se šta si mi zadnji put, kad si me zvao, pričao?"

"Nemam pojma:"

"Zbilja se ne sjećaš?"

"Jok. Podsjeti me."

"Ako se ne sjećaš, onda je bolje da te ne podsjećam."

"Odoh sad. Hvala ti što si zvala, ali mi konjogriz vrije na šporetu..."

"Šta?! Konjogriz!?"

"Nije važno - volim te."

"Uh, jebote", kažem sam sebi dok sjedam za mašinu i mislim kako je beznadežno volim.

Tek sam ukucao naslov, a telefon opet zvoni. Hoću li ili neću podignuti tu prokletu slušalicu što mi rijetko da nekakav pozitivan zvon?

"Ja?"

"Znaš šta je bilo? Edo umro."

Kao na screenu kompjutera mi prolaze sve "ede" u mislima, ali ne mogu da nađem "file":

"Koji Edo?"

"Ma, naš Edo."

"Jebi se", kažem prijatelju koji me zvao, baš kao da je on kriv što je Edo umro i baš kao da je Edo kriv što je umro.

Kad god neko drag ode, ja pomislim: "Mogao sam...", ali shvaćajući besmisao te pomisli, uhvatim se za glavu, gledam u zid na kojem sunce, kroz gelerom razbijeno staklo, riše "paukovu mrežu" (taj toliko otrcani izraz) i razmišljam o tome da pauk ne plete svoju mrežu, ona je već ispletena, već sam, svi smo, uhvaćeni u nju, a pauk samo čeka da nas pokupi.

Pljusnem se hladnom vodom po licu, zajebem konjogriz, otvorim pivo i kažem si: "Pauk je sreća."

Prekapao sam po nekim starim očevim dokumentima i našao Odluku da se moj otac kažnjava smanjenjem plate od 50%, jer je na probu hora Narodnog pozorišta došao u vidno pijanom stanju te kolegi Stanku Zidovšeku nanio teže tjelesne povrede... itd. itd.

Odluka je nosila datum 18. januar, 1955. godine. Dan kad sam se rodio. (Interesantno je da se iste godine, istog dana rodio i Kevin Kostner, pa je to očit dokaz da je astrologija prdimahovina, jer se iz priloženog može vidjeti da nam životi nisu išli baš sličnim tokom.)

To je bilo možda najviše što je moj otac uradio za mene u svom (i mom) životu jer, prije nego što sam dočekao svoj prvi rođendan, utrapio me je baki i djedu.

Ne pamtim prve godine. Sjećam se samo toga da bi se moja baka sva unezvijerila kad bi se približavao moj rođendan, jer, kao po nekom pravilu, tog dana bio bih obično bolestan - krzamak, upala krajnika, upala srednjeg uha...

Ne pamtim ni one rođendane kad sam pošao u školu, jer ih nije ni bilo. Bio sam pozivan kod druge djece na rođendanska slavlja, ali nikako da ja pozovem njih. (Tek kasnije sam shvatio da baka i djed sebi nisu mogli priuštiti taj trošak, a i spašavala su me bruke da moja raja iz razreda vide u kakvoj izbi živim. Znate, siromaštvo ni onda nije bilo na cijeni.)

Pitao sam baku:

"Bako, imam li ja rođendan?"

"Imaš sine, kako da nemaš. Sva djeca ga imaju."

"Bako, je li to ono kad sam bolestan?"

Godine su prolazile i rođendani su izgubili svaki smisao. Nije me oduševljavala pomisao da sam svake godine stariji, da sam napravio još jedan korak ka grobu i tu nisam vidio nikakvog razlo­ga za slavlje.

Jedino što se nije promijenilo da sam tog dana obavezno bio bolestan. Ili bih dobio mare od Ive i Mate, blizanaca iz moje ulice, ili bih slomio ili uganuo ruku ili nogu. Elem, uvijek je bio nekakav belaj.

Već tad sam razvio fiks-ideju da ako doživim četrdeset prvu go­dinu - sve će biti u redu. Naime, s toliko godina je umro moj otac.

Taj četrdeset prvi rođendan sam dočekao u Americi.

Da ne griješim dušu, moji prijatelji (koji su saznali datum mog rođenja iz knjiga) napravili su mi birthday party, ali ja sam baš taj dan povadio sve zube iz vilice i sav sam bio ošamućen od novokaina koji sam primio, a da ne pričam o tome što nisam mogao ništa ni okusiti ni popiti.

Ništa se nije promijenilo od tog "kobnog" rođendana. Naprotiv, stvari su postajale sve gore.

Tako sam nekako dogurao i do ovog četrdeset šestog.

Bio sam odlučio da na sijelo pozovem barem komšije, ali sam se dan prije našopao nečega u Ekspresu i probudio se sa strašnim bolovima u želucu i sa neizdrživim, ponižavajućim, da prostite, proljevom, pa se nisam ni usuđivao da izađem iz kuće. Dan sam proveo u krevetu ili, bolje rečeno, u klozetu.

Smijao sam se od muke, jer sam se sjetio kako sam ne baš tako davno na stranicama ovog lista zapisao: Sarajevo je moj najdraži rođendanski poklon.

Poštara sa čestitkama nisam ni očekivao, jer ja svoju poštu pri­mam u kafani, a i male su bile šanse da će neko pozvoniti na vrata. (A, sve i da je pozvonio - ne bih otvorio.)

Doduše, telefon jeste zvonio nekoliko puta, ali uvijek je to bio pogrešan broj.

Kad sam se sutradan dovukao u kafanu Kod Kerima, raja su me dočekala s podrugljivim:

"Dobro je, mangupe. Jučer ti bio rođendan, a ti si se stisno - nema te ni na pomolu."

"Ma, jebite se vi. Da sam se, bogdo, jučer mogao stisnuti."

Zovnuo sam rundu i sačekao poštara Ruždu. Donio mi je čestitke od majke i kćerki i jednu kovertu kojoj nisam znao porijekla.

Unutra je bio šal i kratka čestitka: Sretan ti rođendan. Znam da nije kakav poklon, ali je ipak bolji nego da sam ga sama plela.

Potpis nije bio potreban - prepoznao sam drag rukopis nekoga za koga sam mislio da sam ga davno prestao voljeti, pa sam zvao još jednu rundu...

Dalje je izlišno pričati.



* * *

Sjedim u kući umotan u meki šal. Od mamurluka me boli i kosa na glavi, a u sebi ponavljam: "Samo da mi je dočekati četrdeset sedmu. Onda će sve biti bolje."

I znam da je to laž, jer kao što dobro znam lagati druge, još sam bolji kad lažem sebe.

Nastavak od: "Let iznad vrapčijeg gnijezda (II)"

"Ajde, picni se malo. Izgledaš k'o da si spav'o u oluku. Jebem te stara", rekao mi je Vrabac zagrlivši me kao da sam mu mlađa sestra.

"Stani, bolan, da suknem još jednu. Onda ću."

"E, bogami, k'o da će ti pobjeć'. Dok se ti istuširaš, ja ću zvati Beth, svoju djevojku, pa idemo negdje na večeru..."

Izašao sam iz kupatila i ugasio bojler, a Vrabac me pitao:

"Koji ti je kurac? Što ga gasiš?"

"Pa, znaš... struja..."

"Jebla te struja, mali... gdje ti živiš?"

Gorko sam mu odgovorio:

"U Sarajevu, u jebenom Sarajevu, moj Vrabac."

"Sam si me učio: kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin. Jel' tako? Dobro me podsjeti - trebam nazvati Pileta, električara, da mi promijeni grijač. Sjećaš li ga se? Pao je i neke godine kad je skinuo sve bakarne žice s telefonskih vodova od Kovačića do Čengić Vile i kad ih je probao tušnut na otpadu? Ma, znaš ga... sjetićeš se kad ga vidiš."

Sjeo sam za šank, natočio si piće, a on mi je rekao da zovem djecu.

"Hvala ti, jarane, al' ne mogu."

"Šta ti je?"

Tri godine nakupljane suze su grunule iz mene:

"Ma, jebi se ti. Ti nemaš moju Nevenu i Vesnu. Kako ću se suočiti s Neveninim tužnim, pametnim pogledom, jer je već, dovoljno je odrasla, shvatila da tatu više nikad neće vidjeti? Kako odgovoriti mojoj maloj Vesni kad ću se vratiti kući? Kojoj jebenoj kući? Nemam je ni u Sarajevu, a kamoli u Americi!"

Vrabac je zabacio pramen kose s čela i rekao onim glasom kojeg pamtim, iz vremena kojeg pamtim, iz vremena kojeg se sve više manje sjećam:

"Da sam pametan, rekao bih ti nešto pametno, moj Daco..."

"Jebo pamet. Ajde sukni jednu, pravi mi društvo..."

Prekinulo nas je zvono na vratima. Ušla je Beth, Vrapčeva "djevojka."

"Nice to see you."

"Please to meet you."

Beth je izgledala kao da joj je trideset godina, ali trideset godi­na provedenih na plastičnoj hirurgiji, pa sam upitao Vrapca:

"Koliko ti cura ima djece?"

"Kakve djece! Unučadi. Al ima para."

"Što radi?"

"Ništa. Bogata je, al' željna kurca."

Beth je otišla u halu, a ja sam pitao Vrapca:

"Senka mi je rekla da radiš kao krupje. Pa, zar može biti tolika lova da mi plaćaš sve ovo?"

"To što radim kao krupje - to je posao. Ali imam svoj biznis. Beth i ja smo kupili kojih hiljadu hektara zemlje u Kanadi. Isto je to kao i u Americi - hektar te dođe pedeset centi, ali moraš za godinu izvući neku nafaku iz toga. Ako ne izvučeš - plaćaš porez na vlasništvo, ali sad više nije vrijednost pedeset centi, nego pedeset dolara..."

"Ja! Pa, šta?"

"Ništa. Na toj zemlji ima potok. Beth me pogurala i sad imamo malu fabriku. Pakujemo i prodajemo običnu vodu - po skupoj cijeni. Znaš li kako se zove voda? LEVAT. Pitali me kad sam pri­javljivao firmu, iz čiste radoznalosti: šta na našem znači LEVAT, a ja im odgovorio da je to u našoj zemlji, ne znam sada, bio moj najveći izvor prihoda. Hoćeš li probati jednu, imam u frižideru."

"Jebi se, Vrabac, zar ti ja ličim na levata?"

Beth, Vrapčeva djevojka, vratila se iz onog mjesta gdje i car ide pješke i oči (sočiva?) su joj blistale, a ja sam kroz svoj već mutni pogled konstatovo, potvrdio ono što je moj prijatelj Manojlo Tomić davno rekao, da nema ružnih žena, nego samo trijeznih muškaraca.

Opet je zazvonilo na vratima. Ušao je Pile, a ja sam ga prepoz­nao po frljavom oku, a on se pravio da me ne pozna. Pitao je za Vrapca, a ja sam mu rekao da je u hali.

Baš kao da sam u svojoj kući, kucnuo sam na vrata:

"Vrabac. Evo Pileta."

"Eto me za sekundu."

Išao je i oči su mu sijale.

Pile je ušao, promijenio grijač na bojlera, zadržao se nekih pet minuta, sjeo za šank, a Vrabac ga je pitao šta će popiti. On je odbio, ali je uz lisičiji, ulizivački smiješak rekao: "Ne bi... Ali, Vrabac, dođeš mi sto i pedeset dolara?"

Vrabac mu je odbrojao pare.

Onda je Pile iz torbe izvadio neke papire:

"Znaš, Vrabac, ti bolje znaš engleski od mene... 'Oću da pošaljem papire burazeru da dođe ovamo... Ne znam ovo ispuniti..."

"Nema problema", rekao je Vrabac i začas završio posao.

Pile je krenuo na vrata, ali ga je Vrabac zaustavio:

"Ej, Pile. Polako. Dođeš mi sto pedeset dolara."

"Ma kako Vrabac?"

"Jebaji ga - ja ne znam promijeniti grijač na bojleru, ti ne znaš engleski. Jel' u redu?"


* * *

Kako se praznila flaša Jim Beama, tako se moja hrabrost punila, pa sam, ipak, odlučio da zovem djecu...

"Daj, bolan Vrabac, da skroziramo ovu flašu zajedno?"

"Imam ja nešto bolje", rekao je Vrabac, otišao u kupatilo i vra­tio se s nečim što je ličilo na tabakeru i na staklenoj podlozi šanka izvukao tri "crte"... Beth je šmrknula jednu, on drugu, a ja sam već bio u avionu i vraćao se na osuđeno mi Sarajevo. Mislio sam: zar od mog Vrapca postade "koka"?

Stjuardesa me pitala: "Gospodine, je li Vam dobro?"

Nisam ni registrovao njen izgled, nego sam naslonu ispred sebe odgovorio:

"Ima li ijedan razlog zašto bi mi bilo dobro?"

KRAJ

Nastavak od: "Let iznad vrapčijeg gnijezda (I)"

Čega me je sad strah?

Zašto ne mogu da spavam?

Bez problema sam otišao u inostranstvo - u Zagreb.

"Hvala, gospon", rekli su mi kad sam im pokazao svoju bosan­sku putovnicu.

U avionu KLM-a prelijepa meleskinja, stjuardesa, ušuškala me ćebetom i jastukom i pitala:

"Are you O.K.?"

Rekao sam joj jednostavno da nisam, mada sam joj mogao pričati da sam daleko od toga da ikad budem O.K., da joj navedem hiljadu razloga zašto više nikad u životu neću biti O.K...

Pitala me je može li mi kako pomoći.

Gledajući u dva crna bisera njenih očiju htio sam reći:

"Itekako", ali to ne znam reći na engleskom, pa sam uz svoj najšarmantniji bezubi osmijeh kazao kako bi mi jedna cigareta spasila život.

Zavjerenički se nagnula prema meni i kroz uniformu je bljesnuo bijeli grudnjak na njenoj tamnoj koži, a ja sam jauknuo.

"Imamo malu prostoriju za hitne slučajeve. Hoćete li poći sa mnom?"

Ponudio sam joj bijelu drinu, a ona meni "unuče" Johnnya Walkera. Rekla je da se zove Marta i da je iz Amsterdama i pitala me je jesam li Hrvat.

"Nisam. Ja sam Bosanac", rekao sam ne bez ponosa, a ona me je pogledala onim praznim pogledom na koji sam već navikao:

"Ah, tako. Neće vam smetati da se presvučem?"

"Hoće. Možete li pričekati da ispušim još jednu i da mi donesete viski. Dupli, please."

Ni na aerodromu u Chicagu (gdje sam presjedao) nije bilo nikakvih problema kad sam pokazao pasoš i Zelenu kartu, ali se, svejedno, nekog nedefinisanog straha ne mogu osloboditi.

Poslije tri godine sam opet u Seattlu. Baš kako je Senka rekla: kiša, opet kiša, pa onda kiša.

U prepunoj aerodromskoj hali pokušavam prepoznati Vrapčev lik, a onda vidim curu koja nosi tablu s natpisom: "DACO", i prifuravam.

"Slijedite me, please", i vodi me do bara, a za šankom sjedi samo jedan čovjek kojeg moje oči nikad nisu vidjele. Tek kad mu bljesnu osmijeh i kad raširi ruke u zagrljaj i reče: "Mislio sam da nećeš doći, pederu stari", prepoznah Vrapca.

Idemo do njegovog auta i pitam ga: "Kad sam te zadnji put vidio, kosa ti je bila sijeda, šepao si...?"

"Ti, vala, ko jetim. Ko da nisi živio u Americi. Znaš da se sve s parama može uraditi - osim onog vašeg Bičakčića napraviti lijepim:"

"Znam, ali..."

"Pos'o, buraz, pos'o. Znaš i sam da je imidž, ili što bi mi rekli 'lice picu prodaje', zakon."

"Kad smo već kod posla, Senka mi reče da radiš kao krupje. Pa, pička ti materina, odakle ti tolika lova da mi platiš kartu, da me zoveš - ja muda trebam otegnuti da bih za godinu, pod uslovom da ne jedem, ne pušim, ne pijem, ne dišem, mogao uštedjeti za ovaj put?"

"Pričaću ti. Pokazaću ti kad dođem u Vankuver. Kako je raja u Sarajevu?"

"Koja raja?"

"Pa, naša raja."

"Koja naša raja?'"

"Izvini, i ja sam frajer što pitam."

Stižemo na kanadsku granicu i carinik pita nosimo li cigarete ili alkohol iz SAD-a (u Kanadi je sve to pet puta skuplje), imamo li šta prijaviti za carinu, a Vrabac pokazuje palcom na mene:

"Koliko se plaća za Bosanca?"

Carinik mahnu rukom i ja se prvi put nađoh u Kanadi.

Vrapčeva kuća nije kuća - to je KUĆA.

"Hoćeš li' Jim Bean' - čitao sam u tvojim tekstovima da si to pio dok si bio u Americi."

"Može. Mal' ne zaboravih", otvorih torbu i izvadih stelju: "Vrabac, nisam znao šta da ti ponesem..."

On je uze u ruke, nježno kao što se nosi tek rođeno dijete, pomirisa je i poče plakati:

"Jebem ti život..."

Ja svrnuh viski i primijetih da nema njegove čaše:

"Pa, hoćemo li, Vrabac, šuknuti jednu zajedno, nakon svih ovih godina?"

"Samo ti. Moram nazvati, Beth, moju djevojku, da joj kažem da si došao."

"Kad smo već kod toga, mogu li nazvati svoju djecu u Ameriku.?"

Vrabac se uozbilji: "Ne možeš."

Kontam: nije pijan, a nije ni poludio, a on upre prstom u moja prsa i reče:

"Ne možeš. I tačka. Možeš ih samo zvati da dođu 'vamo."

"Vrabac...?"

"Ne kenjaj, boga ti. Šta si se sav sasro od straha? Primijetio sam to još na aerodromu. Koji ti je kurac?"

"Hoćeš li da ti jaranski kažem: kad sam se vraćao iz Amerike u Sarajevo, pišao sam od sreće, a u isto vrijeme srao od straha da se više nikad neću vratiti u Ameriku i vidjeti svoju djecu. Sad se pišam od sreće što ću vidjeti svoju djecu, a serem se od straha da više nikad neću vidjeti Sarajevo:"

"Bio budala - ost'o budala", reče Vrabac i nazva svoju djevojku.

Nastavlja se... "Let iznad vrapčijeg gnijezda (III)"

Moja pokojna tetka Mira bi padala u pravu depresiju kad na Božić ne bi pao snijeg. To je slutilo na tešku i nesretnu godinu.

Ne znam šta bi rekla da je doživjela ovogodišnji Božić bez ijedne pahulje, sa proljetnim temperaturama kada se Božić Bata znojio ispod svoje bunde, a njegovi jeleni umalo nisu lipsali od žeđi.

Sjedim pored otvorenog prozora i gledam komšiju Pašu kako u dvorištu čekićem lupa po nekom autu. Ne znam šta mu je namjera - da ga popravi ili uništi?

Nisam platio zadnji račun, pa su mi isključili telefon. U stvari, mene mogu zvati, ali ja ne mogu nikoga.

Zato i sjedim u kući i čekam poziv od djece i sati prolaze li pro­laze, a niko se ne javlja.

Na zvonjavu telefona skačem sa stolice i dižem slušalicu.

Na drugom kraju je neki nepoznat glas:

"Sretan Božić ili Merry Christmas, kako ti se više sviđa."

"Opet neki duhovit zajebani što nema druga posla", pomislim i odgovaram: "Što meni čestitaš - nisam se ja rodio danas. Čestitaj njemu. Nažalost, ne znam njegov broj."

"Kladim se da ne znaš ko te zove."

"Da li bih trebao znati?"

"Sjećaš li se kad sam ti iz murije u Njemačkoj poslao čestitku za Novu godinu i obećao ti da ćemo slijedeću dočekati zajedno?"

Malo sam se premišljao, a onda uskliknuo: "Vrabac!!! Pa, gdje si, jebo te patak..."

"Evo me. Mi nikad ne proslavismo onu Novu godinu, pa te sad zovem."

"Kad si se vratio iz Kanade?"

"Nisam, evo me u Vankuveru. Kontao sam da ti skokneš malo do mene..."

"E, moj Vrabac!"

"U čemu je problem? Imaš naš pasoš? Imaš Zeleni karton?"

"Imam ja i pasoš i Zeleni, ali nemam onih drugih zelenih papira."

"Za to ne brini. Možeš li se dokotrljati do Zagreba? Poslaću ti kartu preko Senke - ona radi u Air Bosni. Još danas je ovde, a sutra se vraća. Rezervisaću ti kartu do Seattla, a onda ću ja doći po tebe kolima. Važi?"

"Ma, znaš, Vrabac..."

"Znači: dogovoreno. Vidimo se, pa ćemo pričati."


* * *

Spakovao sam sve stvari, ali u džumbusu na stolu, među bezbroj nepotrebnih vizit-karti, komadića papira na kojima su zapisane neke moje "ideje", pozivnica na književne večeri na koje nikad nisam otišao, zgužvanih papirnih maramica i praznih kutija cigare­ta - nigdje moje Zelene karte!

Hvata me nervoza koja prerasta u paniku, a što sam nervozniji, sve su manje šanse da ću je naći. U tom trenutku mi pred oči, mimo svakog logičnog konteksta, izlazi scena iz nekog filma kad su oba avionska motora u plamenu, a pilot umiruje kopilota:

"Nije sad vrijeme za paniku", a ovaj mu odgovara: "Upravo je sad vrijeme za paniku."

Sipam si duplu votku i palim cigaru i prebirem papirić po papirić i razmišljam, tješim sam sebe: "Šta će kome moja Zelena karta? Kakve vajde od nje?"

Onda se sjetim kako mi je jedan Šok prije godinu dana nudio pet hiljada maraka za nju, a kad sam ga pitao šta će mu, on mi odgo­vorio: "Znam ja šta će mi."

Ipak, pada mi kamen sa srca, prepoznah plava slova (nikad mi neće biti jasno zašto to zovu Zelena) i zakopčah je u džep košulje iznad ustreptalog srca.


* * *

Sa Senkom sjedim na zagrebačkom aerodromu i palim jednu cigaru na drugu, jer znam da mi slijedećih šesnaest sati predstoji apstinencija, pa, k'o biva, da nadoknadim...

"Kakvo je vrijeme tamo?", pitam je.

"Znaš i sam - kiša, pa kiša, pa opet kiša!"

"Kako si upoznala Vrapca?"

"Kojeg Vrapca?"

Tek tad skontah da je Vlado bio Vrabac samo za raju;

"Mislim Vladu?"

"Zašto ga zovete Vrabac?"

Bila bi to predugačka priča, pa je upitah:

"Jesi li primijetila da na ruci ima tetoviranog vrapca?"

"Jesam. Odakle mu to?"

Slegnuo sam ramenima:

"Nemam pojma. Vjerovatno iz vojske."

Nastavila je:

"U kockarnici."

"To me ne čudi", pomislih, a upitah:

"Šta ste igrali?"

E, sad je bilo vrijeme da se začudim.

"Ja sam igrala black-jack."

"A on?"

"Ništa. On radi kao krupje."

Nisam mogao a da se ne nasmijem. Samo sam zamislio scenu kako Vrapca, koji je uzeo hiljade i hiljade papaka na šibici, u Kanadi pitaju ima li kakvog iskustva s kockom.

Senka me začuđeno pitala: "Šta je tu smiješno?"

"Ništa, ništa... Samo me čudi jer Vrabac... Vlado nikad nije volio kocku."


* * *

Avion je rulao po pisti. Ja sam iznad glave smjestio torbu sa odjećom za par dana i velikim komadom stelje.

To je bilo jedino što mi je palo na pamet ponijeti Vrapcu. Privezao sam pojas i nastavio da tkam svoj san.

Joj, joj kako bih volio zaspati, koliko mi nedostaje san - a strah me je zaspati. Ima čak i gorih stvari nego što je stvarnost, a to je san koji je prati.

Prije nekoliko dana sam sebi viljuškom izvadio oko - da me pitaš zašto, ne bih ti znao odgovoriti, ali se odgovor vjerovatno krije u tome da su mi se oči nagledale toliko gada, pa mi je to bilo najjednostavnije rješenje da si upolovim muke.

Kaže mi jaran:

"Što si nisi izvadio oba oka - riješen problem za svagda."

"Onda bi to značilo da si odrežem i oba uha, jer ne mogu više slušati gluposti..."

Ne slaže se on: "Mislio sam da si ti barem malo pametan - odrezao uši ili ne odrezao - opet čuješ!"

Da se ne bih natezao s njim, nekako se nađoh u tramvaju. Gužva - ne možeš dahnuti. Izvadim ono stakleno oko što sam ga namontirao, pa ga bacim u zrak.

Policajac pored mene me ljutito pita: "Je li se ti to zajebaješ?"

"Ma, jok, bolan", kažem pomirljivo, "samo gledam ima li mjes­ta pozadi."

"Ti baš tražiš belaja", hvata se on za pendrek, a ja pomislih: "Nema više zajebancije - valja se buditi..."

Šljapkam bosim nogama po hladnim pločicama kupatila, pipam oči, uši, gledam ih u ogledalu - sve je na broju.

Kroz kosti mi gmiže hladnoća dok besmisleno sjedim na WC-šolji, pušim i nastojim odagnati san, jer iz iskustva znam da jedna mora nikad ne dolazi sama, uvijek je slijedi druga...

Vratim se u sobu, a soba puna ljudi:

"Ah, tu si", uskliknuše baš kao da su mi se obradovali.

"A, gdje bih to trebao biti?", upitah.

"Ne pametuj, nego priznaj", mrgode se oni.

"Ne znam o čemu pričate", iskreno im odgovaram.

Mašu mi knjigom (koju sam objavio prije deset godina) pred očima:

"Sve ovdje piše".

Pokazuju mi tekst u kojem sam napisao da sam ubio rođenu babu, a meni laknu:

"Ah, to! Ma, to je samo priča..."

"Ma, kome ti priča? Kako si u detalje mogao opisati kako si sakrio leš? Takvo šta se ne izmišlja. Evo ovdje lijepo stoji:

Sjetio sam se kako sam babino tijelo umotao u kariranu deku, koja je na jednom mjestu bila progorjela, jer ju je ona koristila za peglanje.

Nije bila teška. Kao da nosim dijete od pet godina. Bilo je kasno i nije se čuo nikakav zvuk kad sam počeo silaziti niz stepenice. Prvo sam mislio da tijelo odnesem do Ciglane, tamo gdje Koševski potok uvire u ulicu Đure Đakovića... Ipak sam se predomislio, jer je trebalo preći dobar komad osvijetljenog puta, a tamo je uvijek bilo drotova... Zato sam je odnio u podrum. U podrumu nije bilo svjetla, ali ja sam ga poznavao kao vlastiti džep - rodio sam se i odrastao u toj kući. Sa strane su se nalazile drvene šupe, čije sam daske, u djetinjstvu, često odvaljivao i krao ogrjev kad bi ga nama u kući ponestalo. (Baka me je uvijek prekorijevala zbog toga. Znala je da kradem, jer sam iz podruma donosio "brezu", koja je bolje grijala, ali je bila skuplja, a mi smo trošili jeftiniju "kreku".) U jed­nom hodniku je bila i jedna nevelika, ali duboka niša, ispunjena šamotom, ciglama, keramičkim pločicama preostalim od "kralje­vih" peći koje stanari jedne godine, kad se pojaviše "kraljice" peći, porušiše. Razgrnuo sam tu gomilu krša, uvukao babin leš što sam dublje mogao u nišu, pa sve ponovo zatrpao. Nisam se bojao da će ikome ikada pasti na pamet da tu nešto kopa, a nije me zabrinjavao ni eventualni zadah raspadanja leša, jer podrum je svakako bio smrdljiv, memljiv, zagušljiv...

Završili su s čitanjem:

"Šta sad kažeš?"

"Ama, ljudi, to je bio samo ružan san i to je sve."

"Kako znaš da je bio san?"

"Ma, znam, brate..."

"Kako iko može znati šta je san ili java? Naprimjer, znaš li ti sad da li ovo sanjaš ili ti se stvarno događa?"

"Pa...", zamucao sam.

Svi su se kao po komandi digli i jedan je rekao:

"Dobro je. Sad si se izvukao: samo ne zaboravi - san se ne kažnjava, ali se nikad ne može okajati."

Probudila me je cigareta što mi je dogorjela u ruci. Bio sam samcat u kući -. ostavljen sa svojim snovima.

Stajao sam tamo iznad kreveta, sa štekom "Drine" pod miškom i razmišljao o nekim optičkim varkama: zašto svi ljudi u bolesničkim posteljama izgledaju viši (duži), a u lijesovima niži (kraći)?

Taman sam htio cigare tiho spustiti na natkasnu i neopaženo se izvući iz sobe, jer se činilo da spava, a on je otvorio oči:

"To si ti."

"Jesam li te probudio?"

"Ma, jok. Samo se po cijeli dan pravim da spavam."

Izgledao je bolje nego sam očekivao. Valjda su se šljive s lica, za ovih sedam dana koliko sam se nakanjivao da mu dođem u po­sjetu, povukle. Jedino što je bio neobrijan, pa su ga sijede strnjike dobro postarale.

Izmijenjali smo uobičajene fraze iz "Priručnika za pacijente i posjetioce", a ja sam ga pri odlasku upitao:

"Treba li ti šta?"

Prevukao je dlanom preko lica:

"Donesi mi aparat za brijanje."

Iz ladice je izvukao ključeve:

"Ovaj je od gornje brave, ali ona ne radi. Ovaj nazubljeni je od donje. Znaš gdje stanujem. Pazi - nema svjetla u haustoru."

"Još nešto?"

"Donesi mi i nešto za čitanje. Pored kreveta je Istorija II svjet­skog rata. Može to."

"Nisam znao da te to interesuje."

"Ni ja, ali sam je počeo čitati i pravo me uhvatila. Strašno je napeta - izgleda da se do samog kraja ne zna ko će pobijediti."

"Dobro, dobro... Sad te ozbiljno pitam".

"Ozbiljno ti govorim. I, da! Donesi mi zadnju "Bosnu" da vidim šta si pisao."

"Zar ne znaš, zar mi nisi rekao...?"

Začuđeno me je pogledao:

"Otkud bih mogao znati?"

Odmahnuo sam rukom:

"Ništa, ništa... Mora da sam nešto pomiješao."

"Ne čudi me od tebe."

Zaustavio me na vratima:

"Nemoj otvarati prozore. Zbog promaje."

Slegnuo sam ramenima:

"Dobro, ali što ti ovde smeta promaja tamo?"

"Objasniću ti."



* * *

Za tih sedam dana kuća mu se uščula, ne samo po ustajalom zraku, nego i smeću koje je bujalo iz plastičnih kesa i lavaboa punog skorenih tanjira i šerpi. Poletio sam da otvorim prozor, ali sam se sjetio njegovog neobjašnjivog upozorenja, pa sam prvo upalio svjetlo u kupatilu i pokupio pribor za brijanje, a onda ušao u sobu da potražim knjigu. Roletne su bile navučene, ali, svejedno, i kad sam upalio svjetlo, sijalica na stropu u provizornom lusteru napravljenom od papirnatog kineskog suncobrana, u kojem su se nataložile generacije mušica, moljaca, leptirića, bila je nedovoljna da istjera sve utvare mraka iz ćoškova.

Ništa jezivo tu nije bilo (osim onog vonja propasti), ali sam osje­tio kao da neko prati svaki moj pokret. Knjiga jeste bila tamo gdje mi je rekao da ću je naći, pa sam je pokupio, ali nisam mogao da odolim i da ne podignem roletne: cijeli strop, zidovi su bili obloženi igraćim kartama; Kraljevi su se mrgodili na mene, Kraljice se sjet­no smiješile ili zavodljivo spuštale duge trepavice, Žandari pederskog izgleda prijetili svojim kratkim mačevima, mravi-dvice, dobroćudne osmice, strogi kečevi, lascivni Jokeri, trbušaste devetke i šestice, desetke zbunjene svojim statusom ni slike ni obične karte su se muvali u jednom ludom kaleidoskopu boja...

A, na radnom stolu je stajala kao Vavilonska kula, kao Semiramidini vrtovi, kao Keopsova piramida, najveličanstvenija i najveća kuća od karata koju sam ikad u životu vidio!

Ruka mi je zastala u pokretu da je dotaknem i, zadržavajući dah, prišao sam sasvim blizu da provjerim jesu li karte nečim učvršćene - nije bilo nikakvog traga ljepila.

Sav smušen sam izašao iz kuće i dugo petljao s gornjom bravom, jer sam zaboravio da mi je rekao da ne radi, a onda, iako sam mu knjigu namjeravao odnijeti tek sutra, uzeo taksi i stigao prije isteka vremena za posjete.

Na licu mu je lebdio podrugljiv smiješak, baš kao da je čekao svaki čas kad ću se pojaviti:

"I?"

"Ništa. Donio sam ti knjigu i aparat za brijanje..."

"A, moje tapete?"

"Originalne. Šta drugo da ti kažem?"

"'Ajmo napolje popiti kafu. Rekao sam da ću ti objasniti".

Sjedili smo na klupi i gledali septembar kako se još uvijek bori protiv jeseni. Navijali smo za septembar, mada smo znali krajnji ishod. Bilo je to glupo kao gledati snimak utakmice čiji rezultat znate. Bilo je to kao život.

"One karte - one su mi podsjetnik šta mi je sjebalo život. Na kartama sam izgubio sve. Prvo: samopoštovanje, a onda - tad mi je već bilo sasvim svejedno - i sve ostalo. Na kartama sam izgubio ženu, a s njom i djecu. Trebalo mi je dugo vremena da to shvatim za 'vadionu', a znaš i sam kako prolaze oni koji se u kocki vade... Prvo što ugledam kad se probudim su one..."

"Ne znam, ali mi se čini da mučiš sam sebe. Ja bi ih na tvom mjestu spalio."

Pogledao me je ispod oka:

"Bi li?"

"A, šta je s onom kućom od karata?"

"Počeo sam je praviti kad sam prestao kockati. Svaki dan dodam po jednu kartu. Uvrtio sam sebi u glavu da ću dok ona traje i ja tra­jati. Mada znam da je i najmanji propuh može srušiti i da će se to kad-tad desiti. A, nemoguće je opet sagraditi, jer nema plana po kojem je građena."

Septembar je počeo gubiti utakmicu: dunuo je hladan vjetar, negdje je prasnuo grom, a lišće kestenova je zažagorilo pod kapi­ma kiše...

Kući sam se vratio pješke, jer više nisam imao para za taksi. U kupatilu sam osušio kosu peškirom. Ušao sam u sobu, a pod je bio prekriven iskucanim papirima koje je promaja pomela sa stola...

Stari je fol kad su Bosanca pitali možemo li mi a da u razgovor ne ubacimo "bezbeli", a on odgovorio: "Bezbeli da možemo."

Neki "vrli pitac" mi je nedavno postavio jednako apsurdno pitanje: mogu li ja napisati tekst a da ne pomenem svoju djecu, a ja sam mu odgovorio: "Šta bih trebao? Da pominjem tvoju?"

Istog dana jedan "moralista", čovjek koji je u ratu propio pare što mu je majka dala da kupi naramak drva, čovjek koji je pri­jatelju, čija je žena abortirala i jedva ostala živa, rekao: "Jedan trošak manje", pitao me je zašto toliko psujem na ovim stranicama, pa sam mu, ne časeći, odbrusio: "Boli te kurac!"

Inače, cijeli dan je počeo "depresivno". Izlazim iz kuće, silazim niz stepenice, mimoilazim se s "novokomponovanim" komšijama, poželim im dobro jutro, a oni, tupim očima gledaju kroz mene i ni mukajet.

Prolazim pored Ministarstva vanjskih poslova na kojem već mjesecima (godinama?) državna zastava visi okrenuta naopačke i to me uvijek podsjeti na pokojnog prijatelja Vladimira Srebrova, oko čijeg su se čina paljenja zastave kod Vječne vatre vodile žustre polemike da li ga treba suditi, hapsiti zbog te blasfemije.

Nasred Titove ulice, u po bijela dana, gospodin u Armanijevom odijelu iseknjuje nos, prvo jednu pa drugu nozdrvu, s neskrivenim ponosom gleda zelenkastožućkastog "patka" što je izbacio na pločnik, a onda iz džepa vadi batistenu maramicu i briše prste.

Ne mogu da odolim, a da mu ne kažem: "Mašala!"

Sav ozaren, on mi uzvraća: "Hvala", i ide da obavi neku svoju vrlo važnu funkciju.

U Siranu, ženska, koja bi mi mogla biti mati, sjeda i na guzove, ko džoja, zateže bestidno kratku mini suknju, a meni ne da đavo mira pa joj kažem: "Gospođo, zašto ste je uopšte oblačili?"

Gleda me s prezirom:

"Vi ste pijani."

"Nisam još, ali Vi ste ružni. A ja ću se kadli-tadli otrijezniti."

Kasnije sjedim u bašti, kod Mome, planiram svoj dan, a za sto mi prilazi Nina, bolno lijepa, sa tim svojim nogama, sisama, više slična spomeniku nego ženi. S osmijehom koji sam skoro zabo­ravio me ljubi: "Čestitam", kaže.

"Jesam li to dobio na lotu? Ne sjećam se da sam uplatio."

"Daj, ne zajebaji. Čula sam da si se vratio u svoj stan."

Ima već dvije godine kako me je jebala (cijelu noć), a onda me zgužvala, kao lotos maramicu i bacila u smeće, jednostavno nesta­la iz mog života, a ja nisam prestao da mislim o njoj...

Nešto priča, a ja je ne slušam, nego u sebi ponavljam: "Daco, ne zalijeći se opet. Ne vrijedi. Opet će da boli kad se probudiš u praznom krevetu. Opet će da zjapi praznina. Izdrkaj ga - to najbo­lje znaš. Tako će sve ostati među nama."

Ali prokleta primisao: "Ali, možda ovaj put...", preplavljuje razum i ja je pozivam kući, na večeru: "Bio sam danas u ribarnici i vidim da imaju svježih prstaca. Šta misliš?"


* * *

Slušamo Arsena i Josipu Lisac, pijuckamo domaću lozu (kasni­je ćemo preći na vino - ona ga je donijela), prstaci se krčkaju, a moja soba blista kao božićna jelka...

"Nešto si mi zamišljen", kaže ona.

"Ja?! Ti znaš da ja rijetko mislim."

A mislim:

"Ovaj put ćeš ostati. Ja ću pisati knjigu i kuhati nam svaki dan neko drugo jelo. Nećemo odgovarati na telefonske pozive, ostavićemo sebi upaljeno svjetlo po cijelu bogovjetnu noć, jutrom ćemo šetati, a zavidne oči će me pratiti: kako onakav kreten uhvati onakvu žensku?"

Prstima (a čime ćemo drugim?) jedemo prstace i zalijevamo ih bijelim vinom, oglašava se hodža, potoni crkvena zvona, a i dosad­ni pas iz komšiluka...

"Samo da operem ruke", kaže ona i ustaje, a ja joj ne dam, nego joj ližem prste: "Sad je u redu."

Smije se: "Ti si lud."

Ništa kraće, jezgrovitije i tačnije nije mogla reći i tu taj krhki mjehur iluzije koju sam načas gajio puca; pomalo grubo je guram u krevet...

Opaljujem najbrži metak u svom životu, ustajem i oblačim se. Ona me zapanjeno, ne shvatajući ništa (ili shvatajući sve?), pita:

"Šta nije u redu?"

"Sve je O.K. Samo moram da odem po djecu na aerodrom..."

"Nisi mi rekao ništa", počinje, ali kad vidi moj odsutni pogled, prekida i počinje se oblačiti (nema ništa ljepše od žene koja se svlači, a ništa nezgrapnije od žene koja se oblači) i na odlasku, ne gledajući me u lice, kaže:

"Nazovi me."

"Hoću", kažem. Samo kažem.

Nema veće gorčine (koju naprosto osjećam fizički, u stomaku, na jeziku) nego kad mi idiot govori "slatke" stvari o nečem što sam ne napisao, nego isisao iz svakog dijela svog tijela - zarad sebe po­najviše, ali i preostatka svijeta.

S druge strane nema veće slasti kad me sličan idiot pljuje, kad mu iz usta pršti gorčina:

"Šta ti 'ono' (to čuveno ONO!) znači? Koga ti foliraš? Moj brat je zijanio na Žuči, a ti si se zajebavao po Americi - i sad imaš pravo da imaš pravo da pišeš o njemu?!"

Kako objasniti nekome da bi bilo preglupo da se junak neke moje priče sasvim slučajno zove Nuno (ili Mirza? ili Paša? ili Dragan? ili Crni?), a ne, što bi bilo sasvim neprilično i neuvjerljivo - Arsenije ili Nikifor.

Kako to objasniti nekome koji uporno gura vrata na kojima piše "VUCI" - i obratno.

Iz takvih situacija se obično izvučem nekim stupidnim pitanjem:

"A, bogati, sjećaš li se ti kad je Hašim Kučuk Hoki pobijedio na Ilidži?

...ili:

"Koje ono godine poginu Silvana Armenulić?"

Tad priča već dostigne zadovoljavajući intelektualni nivo i ja sam barem za naredno pivo spašen od, ponekad neodoljive, potrebe da si bezubim ustima pregrizem vene na ovim besmislenim rukama koje bi samo da ninaju svoju djecu, da ih miluju, da im prave jelo, da ih ruknu po guzici kad je potrebno...

U današnje vrijeme u kafanama se više ne priča o fudbalu nego prevladavaju priče "strave i užasa", to jest, tema je "povratak" u stanove.

Kako sam veteran, a i jedan od rijetkih kome je pošlo za rukom da se vrati u (na) svoje, moja riječ se sluša sa poštovanjem.

Ali pošto sam svoju priču ponovio barem milion puta, sada na pitanje:

"U kakvom si stanju zatekao stan?", odgovaram: "San snova."

A, i ne lažem mnogo, jer samo su snovi ostali, a sve ostalo je skupljeno s "koca i konopca": stereo gramofon kojem radi samo jedan zvučnik, radio koji može uhvatiti samo Radio FERN, televi­zor koji na svakom kanalu emituje program RTS, kauč (po svoj prilici bivše vlasništvo nekog fakira) koji ima običaj da u neko doba noći zbaci svog spavača, frižider što skoči kao mazga kad god se uključi, šporet koji napucava plate onima u Elektroprivredi, vi­trine čijih se pola ladica ne može zatvoriti, a druga polovica otvoriti...

Svejedno, eno tamo za stolom (uzetim iz Kerimove kafane) sjedi moj prijatelj Gane Hamović, komandoskim nožem otvara konzervu škampa, a na gramofonu Vera Lynn pjeva:

"There'll be blue birds over the white cliffs of Dover..."

Vrabac šepesa do frižidera po novu flašu vina, a Zdravko Čečur u potpunom mraku klozeta "čita" Politikin zabavnik...

S. Erić spava, a u naručju mu njegova prekrasna kćerka Saška...

U kuhinji Sabina pravi filovane patlidžane, a u krilu mi sjedi Goca, Dijana, po običaju, nešto čisti i licka, Zrinka prevodi nešto s engleskog i, za divno čudo, dobro se slažu...

Moja kćerka Vesna je opet sakrila "tata Dacin" Zippo i Camel, a na moja uzaludna nagovaranja i potkupljivanja sladoledom, kratko odgovara:

"Nestalo."

Nevena, za štafelajom, koji joj je mama kupila za rođendan, slika jednu od svojih prelijepih slika, a ja nemam srca da je prekinem i da joj kažem da je vrijeme da uradi domaći zadatak iz matematike...

Biban je upravo oprao kosu i sada u ćošku sjedi s nekom opsjed­nutom damom i nešto joj tiho govori: ne čujem šta priča, ali i ne moram, jer znam da joj se jada kako mu je ostalo još samo mjesec dana života, pa: "njoj ništa, a njemu zauhar"...

Moj otac, sasvim neprimjereno ovim paklenim vrućinama, obučen u teški, sivi krombi kaput, stoji na vratima i na sve to se blagonaklono smješka...

...a, dijete Dario (pošto ne zna šta će mu se sve u životu desiti) usta punih zuba se smije u navali apsolutne sreće...

...i spava, spava, spava... Ali ne zadugo!

Na vratima su dvije pijane spodobe - došli na naselje i donijeli samo dobru volju da se dovrše.

Nudim ih pivom, a oni (da bi mi se odužili, šta li?), potaknuti mojim hrvatskim porijeklom (pardon: podrijetlom) počinju neka ustaška sranja, pa ih istjerujem iz kuće uz poruku da ih moje oči više nikada ne vide...

Možda još nije kasno, možda će se san opet spustiti na moje oči, možda ću opet biti tamo gdje pripadam, ali ne lezi vraže:

zvono na vratima je krvnički neumoljivo, a iz iskustva znam da tako samo zvone drotovi.

"Jeste li Vi taj i taj?"

"Bio sam."

Nemaju smisla za finese, pa im pokazujem ličnu kartu.

U čemu je problem: ona dvojica manijaka su se pobila pred zgradom, pa su, iz samo njima znanih razloga, navela moje ime.

"To nema nikakve veze s Vama. Laku noć."

E, lako ti je reći "laku noć", a meni valja sada bdjeti do zore!

Ni to mi se ne dade. Opet zvono na vratima. Jedan od sinoćnjih kretena - šest je sati ujutro, a on došao na pivo, baš kao da mi je iz oka isp'o.

Vidim da s budalom nema razgovora, pa se penjem do komšije Paše (moje Majke Tereze, koji mi mijenja sijalice, kuha kafu, vrši sitne popravke po stanu), a Paša je jeben igrač i Ivan L. (ime ću sa­znati tek iz novina mjesec dana kasnije) ozbiljno shvata njegovo upo­zorenje i ja se nadam da ga moje oči zaista više nikad neće vidjeti.


EPILOG:

U "Jutarnjem listu" čitam vijest da je u Zagrebu, poslije po­kušaja silovanja osmogodišnje djevojčice, uhapšen Ivan L. iz BiH - na mutnoj fotografiji prepoznajem svog neželjenog gosta. Piše u tekstu da ga je otac djevojčice tukao sve do dolaska policije.

Ivan L. je imao sreće, jer da je tako šta uradio mojoj Neveni ili Vesni, ja, bogom se kunem, ne bih ni zvao policiju.

Kad god mislim na vas, djeco moja, osjećam se sjajno! Problem je u tome što stalno mislim na vas.

Jutros sam primio vaše najnovije slike i "poklon" za Father's Day. (Kravatu izrezanu od papira, a na njoj piše: Dad, You are "Tie" rific! Happy Father's Day! U prevodu: Tata, ti si strašan. Fol je u tome što je "strašan" spelovano pogrešno, pa bi se moglo pre­vesti kao "kravatičan". - op.a.)

Tako sam počeo ovaj tekst i ko zna kako bih ga završio da mi nije nestalo cigara i piva, pa sam skoknuo do granapa. Naletjeh na Nunu i on mi čestita useljenje u stan, a ja ga pozvah na pivo. Reče mi da ne pije, pa kupih Sprite za njega. Sjedili smo i slušali tele­viziju, jer najednom kanalu sam imao "Bjelašnicu u decembru", a na drugom "crnca u tunelu".

Nuno se ponudio da mi to udevera, jer se valjalo popeti na krov i okrenuti antenu, a znao je da ja toliko ljubim visine da mi se manta čak i kad se moram popeti na štokrlu da zamijenim sijalicu.

"Ne brini. Začas ću ja to. Samo da skoknem do kola i uzmem kombinirke."

On je balansirao na krovu, a ja sam se odozdo derao:

"Još, još, još... DOSTA!"

"Ne pitaš me šta radim", rekao mi je kad je sišao s krova.

Malo sam se zbunio, jer u svojoj samozaljubljenosti sam zabo­ravio da na ovom svijetu ima ljudi koji se bave i normalnim poslovima, a ne pisanjem.

"Pa, šta radiš?"

Nuno je teško uzdahnuo:

"Šuti, ne pitaj!"

Onda se nasmijao:

"Zajebavam se. Nećeš mi vjerovati šta - štimam klavire."

"E, tek me sad zajebavaš. Kome je u današnji vakat stalo do svi­ranja klavira?"

"Baš si frajer. Znaš i sam koliko ima samo papaka što su se uselili u stančuge, a klavir je idealan da bi se ispunio prostor. A, to je i jako prestižno imati klavir u kući."

"Ma, dobro, vjerujem ti to, ali nisam znao da umiješ naštimati klavir."

"U stvari, ne umijem: znaš da sam ono malo išao u srednju muzičku, ali me zaboli kurac. Znam da svakako na tom klaviru niko nikad neće zasvirati, da će služiti kao postolje za neku lažnu kinesku vazu."

Popeo sam se kod komšije Paše da nam skuha kafu. Kahvenisali smo, a Nuno je sa sjetom gledao u ćošak gdje je nekad bio "jebodrom" - jogi-madrac:

"E, koliko li sam samo koka priveo kod tebe, kad se sjetim... A, ti, pišeš. Kad predaješ tekstove."

"Danas..."

"Nemoj da ti smetam..."

"Nema veze - mogu i sutra."

"Šta li si danas opet slagao", rekao je i nageo se nad mašinu.

Pročitao je onih prvih par rečenica, uhvatio se za čelo i skoro otrčao u kupatilo. Nije ga dugo bilo, a onda sam čuo vodu kako teče.

Vratio se sav zajapuren, a oči su mu bile podbule i crvene, pri­mijetio sam, mada je sklanjao pogled od mene.

"Izvini, morao sam se umiti."

A, onda je sasvim neočekivano rekao:

"De mi, Daco, bogati, otvori jedno pivo."

Nisam ga ništa pitao. Samo smo sjedili, otvarali jednu pivu za drugom i buljili u Jevrejsko groblje.

Lice mu je poprimilo normalnu boju, a oči su se izbistrile.

Neprirodno veselim glasom je rekao: "Daj mi te prazne flaše. Jebo nas ako još uvijek ne možemo svladati jednu gajbicu."

Kad se vratio, osjećao je potrebu da objasni: "Znaš li kad sam se zadnji put napio?" Slegnuo sam ramenima. "Kad su dohakali Caci." Onda je tihim glasom dodao:

"Majku jebo svoju", i opet utonuo u šutnju, ali je riječ kao ptica i ne može se držati u kavezu, pa je nastavio: "Jednog dana me je pokupio na kopanje. Kod Vječne vatre. Džabe što sam imao radnu obavezu i sve - ne jebu ni dva posto. Ti znaš da sam ja oduvijek bio pican: kravata, odijelo, italijanske cipele i sva ta sranja, pa me je možda to spasilo kopanja, ali sam morao ići po vodu. Izdržao sam jedan dan - ne zato što mi je bilo teško, nego što mi ni kćerka ni žena nisu imale pojma gdje sam, a znaš da je narod tada ginuo poput muha. Mene je brinula samo njihova briga za mene, jer mi nije padalo na pamet da se Almi i Majdi može išta desiti. Prevelika je to bila ljepota da bi joj se moglo nauditi. Sutradan sam zbrisao. Živo mi se jebalo što Caco ima moje podatke i hoće li mi banuti u kuću - samo sam htio da ih vidim."

Eksirao je pivo:

"Na mjestu gdje mi je bio stan zjapila je rupa i sjećam se da je prvo što sam pomislio bilo: jebiga, a nedavno sam ga adaptirao. Još mi do mozga nije moglo doprijeti da se Almi i Majdi nešto može desiti: kod komšija su, isprepadane su, ali su dobro. Kad sam zakucao na vrata kod prvog komšije, a on mi bez riječi spustio ruku na rame, pukao sam."

U tom trenutku je i moja ruka pošla da mu se spusti na rame, ali sam u sekundi shvatio crnu simboliku koju bi taj gest imao, pa je ostala da visi u zraku, a Nuno je nastavio: "Znaš šta je najgore u svemu tome, Daco? Hiljadu puta sam pomislio kako, u stvari, ja Caci mogu biti zahvalan, jer mi je spasio život. A, onda pomislim: koji život? kakav život? Ja samo znam da nisam bio tamo kad je grunula granata i, mada znam da je to potpuno suludo, i dalje mis­lim da se ništa ne bi desilo da sam bio kod kuće. Njihova lica su mi stalno pred očima, ali je čudno što u sjećanje nikako ne mogu pri­zvati njihove glasove, i to me ubi."

Pogled mu je odlutao do fotografija moje djece na pisaćem stolu:

"Jebiga, ja tebe zadržah... De, završi tekst."



* * *

Silazio je niz stepenice, a ja sam doviknuo za njim: "Nuno, za­boravio si kombinirke."

Stepenice su mi odgovorile: "Jebo kombinirke."

S devetog sprata bolnice se vidi cijelo Sarajevo, sve četiri strane svijeta; ruševine rata i novosagrađene kuće, stari i novi krovovi koji se razlikuju po boji crijepa, neke terase koje su tu odvajkada, ali za čije postojanje nisam znao, adaptirana potkrovlja...

Kad bih ja bio pisac i kad bi ovo bila priča, bez imalo stida bih ukucao kako razmišljam o raznolikim sudbinama i životima ljudi koji žive pod tim krovovima, ali razmišljam taman toliko koliko oni razmišljaju o meni.

Prepoznajem Koketa koji silazi niz Gorušu noseći svoj san pod pazuhom.

Upoznao sam ga poslije rata, mada je on rekao da se znamo "sto godina", ali on nije bio od onih ljudi koji, kad pomenu nekoga za koga prvi put čuješ, to ne prihvataju kao odgovor, nego do u beskraj insistiraju: "Ma, moraš ga znati, "Znaš s kim je on išao u školu", "Zabavljao se s onom dobrom kokom - kako joj bješe ime". Sjedio si s njim hiljadu puta", sve dok ne priznaš da ti je pomenuti rod-rođeni, ili, iznerviran, vikneš: "Jebo te on i ti njega!"

Na riječima je bio škrt, pa zato i pamtim naš prvi "razgovor". (Ne računam one uobičajene primjedbe o vremenu i Želji i Sarajevu.)

Iznebuha me je upitao: "Znaš li pjesmu Huni Miodraga Žalice?"

"Znam", rekao sam, a on je samo klimnuo glavom: "I mislio sam da znaš."

To je bilo sve. Nikakvo objašnjenje nije slijedilo i na tome je ostalo. Sjećam se i toga dana kada je Karo s vrata kafane počeo peglati raju kako je zijanio tristo maraka na "poker aparatima". Mi, koji smo se na nesreću zatekli u kafani, morali smo istu priču opet slušati sa svakom pridošlicom.

Onda ga je Koke prekinuo: "Slušaj, Karo. Nisi izgubio, nego nisi dobio."

"To ti dođe na isto", zbunjeno je odgovorio Karo.

Koke je prijekorno zatresao glavom: "Karo, Karo... Jesi li išao da dobiješ?"

"Bezbeli da sam."

"I?"

"Nema tu ništa i - izgubio sam."

Koke je nastavio da mu objašnjava: "Išao si da dobiješ i nisi dobio. To ti je cijela priča."

Koke se krvnički češao po glavi kao da pere kosu, onda kao da mu je nešto sinulo i zvao je piće kafani. Sretan što nije izgubio. "Trebalo bi da se baviš trgovinom, Koke", rekao sam, a on me pogledao: "Otkud znaš? Bio sam trgovački putnik. Iliti, akviziter za knjige. Otuda ja tebe znam, a ti se mene ne možeš sjetiti. Znaš, ljudi rijetko gledaju u oči trgovačke putnike. Što je greška. U očima sve možeš vidjeti: je li mušterija ozbiljna, je li neki zajebant od kojeg nema haira, nego samo da mu je ubiti vrijeme ili su pristojni toliko da ne mogu a da ne kupe nešto..."

Prekinuo sam ga: "Šta si vidio u mojim očima?"

Podigao je čašu i nasmijao se: "Mamurluk, najčešće."

"Sad, bez zajebavanja: što sad to ne radiš?"

"Daj, ne budali, Daco. Jesi li vidio koliko knjige koštaju? Ko ima para da ih kupi, gade mu se, ne bi ih ni u ruku uzeo. Oni koji bi ih kupili, ni za hljeba nemaju."

Nismo se vidjeli nekoliko dana. Valjda smo se mimoilazili, šta li? Najviše mrzim ljude koji poslije smrti (naročito samoubistva nekoga) seru: "Primijetio sam da nešto nije u redu...", ali ne mogu da ne kažem da je Koke bio... bio drukčiji. Ne, nije. Bio je isti, ali drukčiji - ako znate šta mislim?

Žalio sam se kako teško zaspim ili kako nikako ne mogu da spavam, a on mi je rekao: "Znaš, hiljade puta sam zaspao, a da to nisam znao. Ali, da sam zaspao i da to znam - to nikada. Sve do prije par noći."

Postavio sam glupo pitanje (htio sam, ustvari, pitati kako zna kad je zaspao): "Kako znaš da si zaspao?"

Ne gledajući me u oči, odgovorio je: "Zato što se više nisam probudio."

Neku jezu i tjeskobu koju je u meni dotakao, ne njegov odgovor, nego glas kojim je to rekao, pokušao sam sakriti, otjerati jeftinom zajebancijom: "Pa, sanjaš li da si dobio na lotu? Šta sanjaš?"

"Užas! Sanjam ovu kafanu, sanjam tebe, sebe, konobara koji nas služi, onog prodavca novina, prazne čaše i pune pepeljare, policaj­ca koji će sad naići, slijedećeg gosta u kafani... I tako iz noći u noć. Nema gore stvari od sanjanja stvarnosti. Da bi san imao nekakvog smisla, da bi ga mogao sagledati, krijepiti se njime, tumačiti ga kao uslov bez kojeg se ne može, potrebno je - buđenje."

Kao i svaku noć, dugo sam se vrtio u krevetu, čekajući da mi se Morfej najzad smiluje i, ne dotakne me, nego opali šakom, ali sam stalno razmišljao o Koketu. Ne o besmislenom smislu njegovih riječi, nego se, jednostavno, nisam mogao sjetiti kako se na latin­skom kaže "uslov bez kojeg se ne može."

A, onda se i meni desilo.

Tačno sam znao kad sam zaspao. Kad sam vidio: CONDITIO SINE QUA NON kao urezano u kamenu.

Jesi li se probudio?

To ne znam, jer u snuje to teško odrediti.

Na portirnici u Redakciji bila je jedna koverta za njega. Samo njegovo ime, bez marke. Nije bila čak ni zalijepljena. U liftu je pročitao list papira: uobičajena moralno-politička lekcija, ali, mora se priznati, odmjerena. Zadnja rečenica mu je privukla pažnju: "Vi niste ništa drugo do inkubator tuđih ideja, života i sudbina."

Nije bilo potpisa žene koja je to pisala. (Bio je siguran da se radi o ženi. Ne samo po rukopisu, nego i po tom izričitom, bespogovornom završetku koji ne ostavlja mjesta za dalju raspravu. Žene to uvijek rade - izbace te na suho, baš kad ste pomislili da je to tek početak priče, da se stvari daju razjasniti. Nije važno koji metod koriste: da li se dižu od stola i idu "napudrati nos" ili to zapečate suzama.)

Baš ga je bilo briga, ali, svejedno, dopalo mu se to što je napisano. Samo mu je jedna stvar bila nejasna: da li je mislila na onaj inkubator u kojem se razvijaju nedonoščad ili onaj za piliće?

U tome je vidio veliku razliku, ali, nažalost, po svemu sudeći, nikada neće imati priliku da to razjasni.

Sad je sjedio ispred doktorske ordinacije, prelistavao novine (duže mu je trebalo da ih "pročita" nego što bi mu bilo potrebno da ih kom­plet napiše: tražio je novinarske bisere: tekst o prodaji VW dionica bio je ilustrovan fotografijom prastarog FORDA T-14; na slijedećoj stranici bio je isti tekst, sa istim naslovom, ali bez ikakve ilustracije; saznao je i to da je 1985. godine održana prva bioskopska predstava Ulazak voza u stanicu; iznenadio se da je Michael Crichton (pisac Jurasic Parka) "oženjen jednom kćerkom i živi u Kaliforniji"...

Žena pored njega je bila nafajtana nekim prostačkim parfemom i svako malo se naginjala, lakiranim prstom upirala u naslove u novinama: "Evo, od sutra dijele penzije. Vidi ovo: hladna masaža za otekle noge...", pa je presavio novine i pružio joj: "Na ti!"

Sjedio je ispred crveno obojenih vrata, sanjao o barem jednom dimu cigarete i pitao se ima li išta besmislenije nego zakovati pogled za vrata koja se niti otvaraju niti zatvaraju, iza njih se ne čuje nikakav zvuk. Pisaće mašine, telefona, tranzistora?

Ima, sjetio se.

Jedino što je pamtio iz rata bilo je to da je stalno bio mokar. Ili od znoja, ili od kiše i snijega. Uvijek gladan i kratak za cigarete. Sve ostalo se smiješalo u nekakav "cušpajz" koji se mogao dogodi­ti i njemu ili nekom drugom.

Samo je prva straža još uvijek jasno bila isklesana u njegovom pamćenju. Bila je već noć kada je komandir Bobu i njega odveo na stražarsko mjesto. Ako su postojale mjesec i zvijezde, onda su te noći sijale iznad nekog drugog grada, druge zemlje.

Bio je početak novembra i propadivala je sitna kišica, ali je pod gustim, niskim granama bora (ispod kojih su zalegli) bilo suho.

Komandir se nagnuo nad njih i, kao da je cijelo to bespuće ozvučeno, povjerljivo im prošaptao: "Dobili smo dojavu da večeras dolaze Niški specijalci, zato..."

Pogledao je u pravcu Bobe, ali, iako je njegovo lice bilo samo desetak centimetara udaljeno, nije ga mogao raspoznati.

Komandir je nastavio šapatom: "Ako dođu - nećete ih čuti. Najsumnjivija je tišina - ako ne čujete nikakav zvuk, to bi moglo biti jebeno."

Oni su zalegli na debeli sloj borovih iglica, a komandir se udaljio nekako previše nehajno mašući baterijskom lampom.

Nisu progovorili ni riječi; uperili su puške ispred sebe, a tama i tišina su počeli da ih žvaču. Srce mu je loptalo po borovim iglica­ma; slijepim, kao zakatranisanim očima je pokušavao nazrijeti bilo kakvu konturu. Drveta, žbuna, grana; gluhe uši nisu registrovale nikakav zvuk: huk sove, lepet krila ptice...

Osjećao je kako mu se garota steže oko vrata, kako mu se oštar bodež zabija u potiljak. Nije čuo ni Bobino disanje. Pomislio je (kasnije se toga sa stidom i užasom sjećao): "Možda su ubili Bobu, a mene nisu ni primijetili."

Jutro nije donijelo nikakve promjene. Mrak je zamijenila kao jogurt bijela i neprozirna magla, ali su počeli da se čuju zvukovi buđenja prirode.

Uskoro je sunce počelo razbijati maglu u pramenove i tek tad su vidjeli da su svu noć proveli s puškama na gotovs nišaneći u staj­ska vrata koji metar ispred sebe.

Čuli su komandira kako dolazi pjevajući: "Sejdefu majka..."

Očito je bio "pri kafi". Zagrlio ih je i rekao: "Dobri ste bili, raja. Mnogi ne izdrže, pa saspu cijeli šaržer u mrak. Nemojte se ljutiti: ovo je ritual za svakog novajliju. 'Ajmo sad: u zemunici ima nešto za klopu i cigara, a ostalo je valjda i rakije - ako je ja nisam popio."

Bobo je to iskustvo kasnije prosto objašnjavao: "Do tridesete godine nisam ni znao da imam zube: žvakao sam njima, prao ih poslije svakog jela, kezio se na fotografijama, ali ih nikad nisam bio svjestan. Sve dok me jednom nije zabolio zub. Tako je i sa stra­hom - treba ga doživjeti da bi ga cijenio."



* * *

Vrata su se napokon otvorila i on je davao podatke sekretarici. Upitala ga je s kim živi, a njemu se učinilo da ga pita gdje živi. U Sarajevu.

S kim?

Osvrnuo se po prostoriji kao da traži pomoć, a onda je rekao: "Sam". Ukucala je tu jednosložnu riječ i nekako ga čudno pogledala. Nije znao zašto.

Možda je nesvjesno dodao: "U inkubatoru"? Ili ona nije znala šta je to zubobolja, šta je to strah? Ili nikad nije bila sama?